Udala se za čovjeka koji joj je tetovirao broj u Auschwitzu Teme Svijet Udala se za čovjeka koji joj je tetovirao broj u Auschwitzu Lale Sokolov tetovirao je zatvorenike u logoru smrti, a svoju je životnu priču skrivao zbog osjećaja krivnje i proživljenih trauma, iako je u Auschwitzu upoznao ljubav svog života. Rođen je u gradiću Krompachy u današnjoj Slovačkoj kao Ludwig 'Lale' Eisenberg u židovskoj obitelji. Kada su nacisti umarširali u njegov grad Lale se kao mladi i neoženjeni muškarac ponudio da će otići u radne logore umjesto svojih roditelja. Okupatori nisu pokazali milost te su razdvojili obitelj, a njegovi su roditelji ubijeni u Auschwitzu samo mjesec dana prije no što je i Lale tamo završio, no on nikada nije uspio saznati njihovu tužnu sudbinu. Pri dolasku u logor smrti Sokolovu su na ruku tetovirali broj 32407 no poštedjeli su ga smrti jer je odlično govorio slovački, ruski, njemački, francuski, mađarski i nešto poljskog, a bio je i 26-godišnjak dovoljno snažan pa i zdrav, usprkos preboljenom tifusu, da radi fizičke poslove. Odlučili su kako će upravo on pomagati Francuzu Pepanu u tetoviranju zarobljenika. Francuski akademik naučio ga je baratati iglama, ne pitati mnogo pitanja te kako trgovati hranom i cigaretama - jedinom valutom koja je u Auschwitzu nešto značila. Pepan je jednoga dana samo netragom nestao, Lale nikada nije saznao gdje je i kako ubijen, no na njemu je bilo da nastavi posao tetoviranja. Suradnik 'Anđela Smrti' Jedan ga je SS-ovac čak čuvao, a redovito je morao stajati kraj dr. Josefa Mengelea, poznatog pod nadimkom 'Anđeo smrti', dok je ovaj probirao zatvorenike koji su išli direktno u komore od onih na kojima će kasnije raditi svoja 'istraživanja' i nehumane eksperimente. Njima su tetovaže brojeva zamijenile imena, kosa im je pošišana do skalpa i oduzete su im sve stvari. "Jednoga dana uzeti ću i tebe", govorio mu je Mengele često dok je Lale tetovirao podlaktice muškaraca. U knjizi koju je o tattoo majstoru napisala Heather Morris, pod nazivom "The Tattooist of Auschwitz", nakon razgovora s ostarjelim Sokolovom u njegovom domu u Australiji, Lale joj objašnjava kako mu je mnogo teže bilo tetovirati ruke djevojčica koje su dolazile. "U trenutku kad sam Giti istetovirao broj 34902, ona je istetovirala svoje ime na moje srce", rekao je Lale o djevojci iz ženskog logora Birkenau koja će mu kasnije postati supruga. Cijelu priču o svom boravku u Auschwitzu Sokolov je Morris ispričao tek nakon Gitine smrti 2003. godine. "Nikada za sebe nije mislio da je kolaborator, dapače, pokušavao je svima pomoći. Švercao je hranu najmanjima i brinuo se za zarobljenike, niti sam nikada nije znao hoće li dočekati sljedeće jutro, posebno uz Mengelea. No ipak ga je mučila grižnja savjesti ali i traume koje je doživio u te tri godine u logoru, te do kasne starosti i Gitine smrti nije htio o tome razgovarati", rekla je Morris o Sokolovu. Nakon rata nije odustao dok je nije pronašao On je uz pomoć svoj SS čuvara Giti slao tajna pisma, polovice svojih obroka, a čak su se nekoliko puta uspjeli i susresti. Godine 1945. Nijemci su shvatili da je ulazak Rusa u logore nemoguće izbjeći, te su one koje nisu stigli ubiti slali u druge logore, pa tako i Giselu (Gitu) Fuhrmannovu. Uskoro je slobodan bio i Lale, vratio se u rodni grad, a u svojoj je obiteljskoj kući zatekao samo jednu sestru koja je uspjela preživjeti rat. Uzeo je kola i konja te se zaputio u Bratislavu sa samo jedno mišlju na pameti - pronaći Gitu. Tjedne je proveo na željezničkoj stanici pregledavajući kolone preživjelih, no bez uspjeha. Kada su ga uputili u dom Crvenog križa ispred njegove zaprege zakoračila je upravo Gita. Oženili su se iste godine i prezime promijenili u Sokolov kako bi se bolje uklopili u Čehoslovačku koja je bila pod Sovjetima, no to nije spriječilo komuniste da im bez naknade nacionaliziraju trgovinu tekstilima koju su vodili, posebno nakon što je otkriveno da bračni par novčano svesrdno pomaže pokret u Izraelu. Lale i Gita pobjegli su preko Beča i Pariza odlučni da život nastave negdje daleko od Europe. Za razliku od njegove supruge koja je još nekoliko puta posjetila Europu, Lale se više nikada nije vratio, čak niti u posjetu. Otplovili su za Sidney, a dugoročno su se odlučili za Melbourne gdje su ponovno otvorili dućan s tekstilima i dobili sina Garyja. Rijetko tko je znao kako su se Gita i Lale upoznali, čak je njihov sin znao samo dijelove priče dok se njegov otac nije odlučio surađivati s Heather Morris, upravo na Garyjev zahtjev. Tri ga je godine Morris posjećivala nekoliko puta tjedno, a ostatak vremena istraživala je povijesnu građu kako bi potvrdila njegovu priču i saznala više o tome kako je funkcionirao zloglasni logor smrti. Upravo je tako i saznala sudbinu Sokolovih roditelja, no nikada mu nije stigla reći što im se dogodilo. Lale Sokolov preminuo je 2006. godine.

Teme Svijet

12.10.2018 09:00    Teme Svijet   0 ​Hrvat otkrio koliki su mjesečni troškovi njegove obitelji u Njemačkoj Damir Lenart (43), profesionalni vozač koji je u Njemačku iz Kutine došao krajem 2016. godine, otkrio je koliki su mjesečni troškovi njegove obitelji.
03.10.2018 11:22    Teme Svijet   0 ​Homoseksualni sajam u Bruxellesu za prodaju žena i djece Dok ministar Kuščević marljivo radi na brojanju potpisa za opoziv tzv. Istanbulske konvencije, koja se bavi borbom protiv nasilja prema ženama i rušenjem rodnih stereotipa, u Bruxellesu se prošli tjedan dogodio stočni sajam u Gudovcu, koji se na engleskom zove “Man Having Babies”.
01.10.2018 19:15    Teme Svijet   0 ​Građani BiH i Hrvatske sele u Njemačku i Irsku, a evo kamo idu oni iz bogatih europskih zemalja Posljednjih nekoliko godina Europska se unija muku muči zbog ilegalne imigracije. Brodovima s afričkim migrantima ne dopušta se uploviti u europske luke, na istoku Njemačke desnica prosvjeduje protiv ilegalne imigracije, ali i konkretnih zločina tih imigranata, sve se češće vlade slažu i padaju zbog pogleda na taj problem.
21.09.2018 08:52    Teme Svijet   0 Pismo supruga trudnoj ženi: Zauvijek ćeš biti moja Kraljica Mnogo sam se radovao kad si mi rekla da si trudna.
20.09.2018 10:43    Teme Svijet   0 Strmota: ‘Ako radite za 3000 kuna nemate volje za vlastiti život, a kamoli na svijet donijeti novi “Osim plaće, radni uvjeti i prava na radnom mjestu usko su povezana s kvalitetom obiteljskog života, a posljedično imaju utjecaj na roditeljstvo”, ističe demograf doc. dr. Marin Strmota za Večernji list o temi neradne nedjelje bivši državni tajnik za demografiju koji je zbog neslaganja s pristupom Vlade demografskom problemu u veljači dao ostavku.
13.09.2018 21:09    Teme Svijet   0 ​Koje vrijeme zadržati za stalno – ljetno ili zimsko? Nakon što se više od 80 posto Europljana koji su sudjelovali u internetskoj anketi izjasnilo da žele da se ukine pomicanje sata na ljetno i zimsko vrijeme, Europska komisija donijela je odluku da će predložiti da se u čitavoj EU odustane od te prakse. Sad se postavlja pitanje, na kojem ćemo vremenu ostati.
12.09.2018 11:49    Teme Svijet   0 ​Ilija Mamić: Znam gdje je skriveno ustaško zlato! Kada smo prije nešto manje od deset godina prvi put pisali o Iliji Mamiću, čovjeku koji zna lokacije na kojima se nalazi skriveno židovsko zlato, koje su ustaše oteli i na svojem bijegu iz države skrivali putem, izazvali smo pravu senzaciju, piše Slobodna Dalmacija.
11.09.2018 12:20    Teme Svijet   0 ​Desničari sve više preuzimaju Europu: Evo koji su uzroci za ovakav politički trend Desnica, uglavnom ujedinjena u žestokim stavovima o imigraciji, jača u brojnim zemljama
04.09.2018 09:32    Teme Svijet   0 ​Potresno pisme majke prvašice: 'Elena je danas ostala sama' Ana Vujnović je majka dvoje djece. Jedno od njih zove se Elena i jučer je trebala krenuti u prvi razred osnovne škole u Zagrebu.
02.09.2018 16:37    Teme Svijet   0 Prosvjedi protiv Putina: Ruskinje žele u mirovinu s 55, a Rusi sa 60 godina Tisuće ljudi su se po cijeloj Rusiji pridružile prosvjedima protiv planova vlade da podigne dob za umirovljenje, unatoč nedavnim obećanjima predsjednika Vladimira Putina da će ublažiti tu nepopularnu mjeru.
29.08.2018 13:02    Teme Svijet   0 ​Obitelj Andričić: Prisiljeni smo iseliti iz Hrvatske jer je u pitanju život našeg Markice "Više nemamo što čekati. Naprosto smo morali donijeti tešku odluku, a to je da moramo iseliti iz Hrvatske. Naime, život mog sina Markice je u pitanju i napravit ću sve da mu pomognem.
18.08.2018 10:35    Teme Svijet   0 Ugledni njemački liječnik u domovini prodao svu svoju imovinu i pobjegao u šumu u Hrvatskoj “Nije pronađena niti jedna WiFi mreža”, krajičkom oka registriram poruku na svom laptopu dok slušam dr. Markusa Gollmanna kako komentira komercijalizaciju suvremene medicine, njezin brak iz računa s farmacijom. Sjedimo ispred kamp-kućice, u hladu krošnje hrasta, u šumi što ju je odnedavno učinio svojim domom. Ispred nas stere se neveliko polje, na rubu kojeg je uz klasičnu kamp-prikolicu prije mjesec dana dovezao i postavio još jednu, veću, također mobilnu kućicu. Cesta je dovoljno daleko, Bale su udaljene nekoliko kilometara, jedino što se ovdje u užeglo poslijepodne čuje jest kakofonično glasanje kukaca. “U druga godišnja doba po cijele dane mi pjevaju ptice, osim u ljeto” Sunce je upeklo, daška povjetarca nema, a on bi nam odmah, sad, entuzijastično pokazao kakva je ta istarska zemlja, hektar što ga je lani kupio. Zajednica Ima gotovo desetak godina da je dr. Gollmann, njemački liječnik sa specijalizacijama iz anesteziologije i opće medicine, počeo razmišljati kako život učiniti jednostavnijim, smislenijim, mirnijim; krenuo tragati za nekim mirnim komadom Zemlje. “Čovjek mora imati neki cilj. Mnogi ne žive vrijednosti koje kažu su im bitne. Moraš jednom stati i upitati se što ti je doista bitno. Na mene je, rekao bih čak formativno u tim mojim 40-im godinama, utjecala ‘Anastazija’, serija knjiga Vladimira Megrea, o mudroj ženi koja živi u tajgama Sibira i priča o vraćanju prirodi i pradavnim korijenima. Nisam odmah niti shvaćao da su me te knjige toliko obilježile. Počeo sam putovati svijetom i tragati gdje bih mogao živjeti u prirodi, okružen ljudima koji misle slično. Prvo sam to mjesto tražio u Njemačkoj, potom u Portugalu, Švicarskoj, lani sam, vođen jednim tamošnjim projektom samoodrživosti, neko vrijeme bio u Paragvaju, u zajednici ljudi koji žive u prirodi i međusobno se podupiru. Sanjao sam slično, imati zajednicu od oko 1000 ljudi i živjeti u prirodi, od prirode, za prirodu. No shvatio da sam je to predaleko od Njemačke, mojih sinova, prijatelja, obitelji...” Iz Paragvaja se uputio u Istru, kamo je zadnjih godina ionako često dolazio, u šumu nedaleko od Bala. Prvih je nekoliko puta ovdje bio s grupom Nijemaca na radionicama meditacije, a onda se na isto mjesto, nakon što je upoznao lokalne ljude, počeo vraćati sam. Mala zagađenost “Mislim da je u neku ruku bilo važno da odem do Paragvaja da raščistim neke stvari u sebi i shvatim da u Istri imam sve što i tamo, samo što je Istra uz to puno bliže Njemačkoj. To je tek sedam stotina kilometara, a Paragvaj je osam tisuća kilometara daleko. Jer još 2011. sam prvi put pomislio da bih mogao živjeti u Istri, ali tad nisam bio sasvim spreman na taj korak. Zamislite, tad mi se Istra učinila - prelijepa i predaleko od kuće. Ovdje je bitno manja zagađenost negoli u Njemačkoj. Priroda je u Istri, da tako kažem - prirodnija negoli na puno drugih mjesta koja sam proputovao. Jer tu je vrlo malo čovjekovih intervencija u nju.” U zapadnjačku medicinu dr. Gollmann se razočarao odavno: “Studirajući, kao mlad čovjek, priželjkivao sam učiti ne samo o bolestima, nego o tome kako ljude liječiti. No puno se više uči o bolestima i jako je glasna poruka da se mnoge bolesti ne daju liječiti. Trebalo mi je puno učenja, putovanja, čitanja, susreta, da shvatim da se mnoge bolesti koje zapadna medicina drži za sada neizlječivima mogu liječiti. Konvencionalna medicina bori se protiv novih znanja, jaka struja forsira medikamente čak i onda kad to ljude truje. Trenutno ne vidim mogućnost i put za promjene unutar klasične medicine, jer svi oni glasovi koji pokušavaju integrirati znanja klasične medicine i neka druga znanja na kraju budu zaustavljeni, izopćeni”. Razočaranje Sve više je posvećen tzv. terapiji boli (Schmerztherapie), sistemu liječenja koje je osmislio Nijemac Roland Liebscher-Bracht. “Većina boli dolazi od silne napetosti mišića koja pritišće i kosti. Na tijelu je identificirao 72 točke koje, ovisno o mjestu boli, pritiskanjem uklanjaju bol. Cilj mi je tretmane ne naplaćivati, nego napraviti tako da mi ljudi daju onoliko koliko misle da mogu i trebaju, mogu platiti i u hrani, nekom drugom proizvodu koji možda oni rade, a ne u novcu.” Schmerztherapie odnedavno je prijavio da može raditi i u Hrvatskoj. Poslom je ipak ostao djelomice vezan uz Bavarsku i Kassenärtzliche Vereinigung, liječnike koji obavljaju kućne posjete pacijentima. Ima dogovor da svakih nekoliko mjeseci po nekoliko dana radi za njih. “Medicinom sam se počeo baviti vjerojatno da bih pomogao i samome sebi, shvatio što se događa s mojimtijelom. Oduvijek imam puno problema s alergijama. Pomoć sam, još davno, tražio na sve strane. Rješenje je uglavnom u hrani koju unosimo i okolini u kojoj živimo. Puno sam naučio kroz sebe kao pacijenta. Hrana je moćan lijek, a ako je sami uzgajate, liječite i dušu i tijelo, zato ovdje želim imati permakulturni vrt. Ove godine se time nisam bavio jer sam kasno došao, ali najesen kanim postaviti temelje tog vrta.” Prije četiri tjedna iz Bavarske je dopremio mobilnu kućicu, prema njegovim nacrtima. “U doba dok još nisam znao kamo ću odseliti , rekao sam si - idem napraviti kućicu po svom, pa kad nađem zemlju, lakše ću se preseliti.” Pod drvenim bačvastim svodom mala je kuhinja, biblioteka, stepenice vode na galeriju gdje je spavaonica. “Mogao bi se ovaj mali prostor grijati i na plin, proveo sam instalacije, ali želim biti sasvim neovisan o vanjskim izvorima, grijati se solarnom energijom i energijom vjetra. Ovdje će”, mahne glavom prema prostoru nasuprot sudoperu, “uskoro biti peć na drva. To je više negoli dovoljno da se zagrije čitav prostor. Vodu ću riješiti skupljajući kišnicu i po potrebi dovodeći cisterne”. Važna uspomena Premda je u šumi, administracija ga, jasno, nije minula: “Prodao sam svu imovinu u Njemačkoj, nisam više registriran tamo, tj. nemam ondje adresu. Mislio sam da ću se ovdje lako registrirati, jer imam zemlju, ali kako na ovoj zemlji nije dozvoljeno graditi, ne mogu na njoj ni imati adresu. I sad, evo, razmišljam da u Balama kupim kućicu da bih se mogao registrirati. Vjerojatno ću je iznajmiti turistima, a ja ću nastaviti živjeti u šumi, u ovoj mobilnoj”. U kućnoj biblioteci među knjigama o medicini, meditaciji, vrtlarstvu, povijesti, stoji CD za učenje hrvatskog. “Bitno je govoriti lokalni jezik, bez obzira na to što ovdje jako puno ljudi govori engleski, njemački...”. Zadnja riječ koju je naučio jest kruška. Uz njemački i engleski, govori i francuski i španjolski” “Hrvatski mi ne ide lako, bilo bi lakše da već znam neki drugi slavenski jezik, no za godinu dana moći ću, nadam se razgovarati s lokalnim ljudima na njihovom jeziku”. S police s knjigama izvuče album u kojem su fotografije i zapisi rodbine i prijatelja, što su mu napisali i poručili nekoliko dana prije nego što se odselio. Lista stranice, komentira pokoju poruku, ponešto kaže o nekom od lica koja se izmjenjuju. “Ovo mi je važna uspomena. Dođe li neko loše vrijeme, njihove će me riječi držati da ustrajem.” Penje se na malenu galeriju gdje je spavaonica, krevet. Iznad njega dva su prozora. “Ujutro me budi sunce... Odavde mogu vidjeti i izlazak i zalazak. ” Ipak, zasad malo koristi mobilnu kućicu. Pedesetak metara dalje, po stazi utabanoj u škrtoj, u ovo doba sasušenoj travi vodi nas do šatora. Nedaleko od njega, pod tendom razvučenom između dva hrasta, poljska je, priručna kuhinja. Par koraka dalje stoji poveći šator. “Zar nije ovo, bar u ova, ljetna doba, dovoljno? Ljepše je ovdje negoli u bilo kojoj hi-tech mobilnoj kućici”, gledam ga dok pomiče granu, učinilo mu se da je među lišćem kornjača. “Sad ljeti skoro pa ispada da sam kućicu dovukao uzalud, da pretjerujem. Ali, zima i u Istri traži više od šatora.”