Željko Pervan: ‘Umro bih od žalosti kada bih zatajio Krista’ Interview Željko Pervan: ‘Umro bih od žalosti kada bih zatajio Krista’ Željko Pervan je prema mnogima najduhovitiji Hrvat. Dokaz tome je i činjenica da su, nakon prvog, karte i za drugi njegov stand up nastup u Lisinskom već sada gotovo razgrabljene. No, osim što je duhovit, Pervan ne krije da je čovjek kojemu je duhovnost na istaknutom mjestu u životu. Kako sam kaže, ne voli ljude ‘daviti’ govorom o vjeri, ali kad god ga se pita rado daje svoje vjerničko svjedočanstvo. To je pokazao i kada smo ga kontaktirali za ovaj razgovor odazvavši se rado i spremno dati “razloge nade” koju nosi. – Zašto ste katolik? Dijelom zato što su moji roditelji katolici, i jer je takvo bilo okruženje. Ali mislim da je to prije svega poziv, kucanje. Ulazak Krista u život nije programiran. Čovjek počne osjećati prisutnost, uzročno-posljedični niz svega. U mom primjeru osobnog rasta u vjeri prvo je bilo promišljanje, pa godinu dana čitanja Novog zavjeta koji se od čitanja toliko raspao da sam ga morao selotejpom oblijepiti. – Zašto ste katolik? Tu je naravno i Božja milost. Nema tu “ja sam odlučio vjerovati”. Poznajem odlične ljude koji ne vjeruju. Jednostavno kažu: “Ja ne mogu vjerovati.” Ne može se na silu, to bi bilo licemjerno. – Što je potaknulo promišljaje koje ste spomenuli? To što sam ostavio mjesta u glavi za bitne stvari. Nisam bio toliko opsjednut svijetom. Podozriv sam, jako sumnjičav, što mislim da je dobro za vjernika. Uz to, oduvijek sam volio samoću, tišinu. Jednom smo na Krku nešto snimali, a ja nisam mogao spavati u zatvorenom jer je bilo vruće, a i hrče ekipa. Onda gledaš sve to. Ljudska vrsta je došla do Mozarta. Sigurno je bio neki utjecaj na trupla. Primjećuješ neke sljedove u životu, neki uzročno-posljedični niz. Vidiš da tu ima nešto. To je bilo inicijalno, ali do istine se ne može doći pomoću matematike, nego osjećaš stvari. I na pitanje “Zašto?” se ne može naći odgovor “Zato što sam 31. kolovoza u snu obaviješten o nekim stvarima”. Tiho se kuca, a svijet je užasno glasan. Kad je zadnji put netko sjedio sat vremena u tišini? Kucanje se ne čuje jer Bog nije agresivan. To je Božja ljubav. To je nevjerojatna stvar. – Često u kontekstu argumenata za Božju opstojnost spominjete upravo ljubav… Naravno. Evolucijski gledano, ljubav je višak. Čemu to služi? Ljubav te samo oslijepi. Samo te zezne. Mnogi su za nju platili životom. Kao što bih ja dao život za svoju djecu. Ljubav je jako skupa. I nije s ovog svijeta. Nema veze s ovim svijetom. Kod životinja postoje nagoni. Lavica ima majčinski nagon, to je zbog produžetka vrste. Ali ono što me isto fasciniralo kad sam promišljao su tolike razlike među jednom vrstom. Imate Majku Tereziju i Ivana Pavla II. i imate ubojice u zatvoru. Kod drugih životinja nema takvih razlika. Ne možete vidjeti lava mužjaka koji pase travu ili ne živi u čoporu, nego sam lovi. Sve druge vrste su u tom smislu savršene, a samo su ljudi disperzirani. To je zbog slobodne volje, slobode izbora. Tu slobodu nema nitko. Sve vrste su uvjetovane okolišem u kojem se nalaze i reagiraju na njega, a mi možemo percipirajući budućnost oduzeti sebi život. Boluješ od nečeg i znaš što će biti, pa odlučiš prekinuti Boga u pola rečenice. Ili kažeš: „Ja više neću živjeti jer me Mirjana ostavila.“ Kod lava je: ako neće ova lavica, hoće druga. Naravno, ima i takvih ljudi, no u drugih vrsta nema abnormalnih razlika između dva pojedinca. Kod ljudi imaš Hitlera i nekog anonimnog dobrog tipa u Zaprešiću koji je cijeli život volio svoju djecu, trudio se. – Gdje u svojoj svakodnevici najviše susrećete Boga? Bog je miran, nema tu euforije. Druga strana je euforična i padavičari, a on djeluje u jednom miru, zato se ne primjećuje. Ne možeš ga biti stalno svjestan, to je nemoguće, ali kad treba djelovati prema drugom, čovjeku, prema slabijima, prema životinjama, prema pruženim rukama, e tu je on. Onda te on usmjerava ili te usmjerava ljubav prema njemu. Ta ljubav znači „Ne želim Te razočarati“. Ja papirić iz auta ne bacam samo zbog Krista. Zamisli koja glupost. Ne jedem petkom meso. Za sto milijuna eura ne bih to učinio nikad. Ne mogu zaspati da se ne pomolim i upalim svijeću. Nema šanse. Jednom sam u tri ujutro sjeo u auto i išao po dućanima tražiti svijeću. Neke stvari koje sam mu rekao i obećao nema teorije da prekršim. Mogu ja zaspati, ali se trgnem. Nisam se pomolio – odmah panika. Neki kažu „Nema dokaza za Boga“. Pa nisam rekao da znam da ima Boga, nego da vjerujem. Da kažem da znam da ima Boga, onda bih trebao dokaz, ali ako kažem da vjerujem, onda je upravo suprotno jer vjerujem. – Čuda za Vašu vjeru, dakle, ne trebaju? Čuda traže nevjernici da bi povjerovali. Ne smijem se dati čudu, onda se srce neće promijeniti, ali ćeš na van biti vjernik zbog straha. Čudo je moja ljubav prema Pavli. To je najveće čudo u svemiru, da toliko volim svoju kćer. To je čudo. Njen zagrljaj, poljubac, to je čudo. Što tražiš, da ti Gospa zasvijetli? Je l’ to treba da bi povjerovao? Svjetleća Gospa se može kupiti u Milanu za 35 eura. – Vjerujete li onima koji kažu da žive ispunjeno bez Boga? Ima ljudi koji imaju druge prioritete. U životu ih nešto drugo ispunjava i čini sretnima. Nisu svi oni zločesti. Nije im dano, nisu još pozvani, ali svi će biti pozvani. Bitno je da ne proganjamo one koji ne vjeruju, iako neki od njih nas proganjaju. U Svetom pismu piše ako te netko traži gornju haljinu, daj mu i donju. To govori na kakvo smo strpljenje pozvani. – Brojni kažu da prihvaćaju Boga, ali ne prihvaćaju Crkvu, svećenike, ponekad su sablažnjeni… Moj stav je da treba željezna metla, makar trojica ostala. Ne smiješ biti sablazan. Ima u Zadru neka budaletina koja je maltretirala djecu, kažnjen je zabranom da drži mise. Ma, odmah marš na polje, nema razgovora. Isključivost se tu traži. Isključivost ljudi koji su pozvani. Nema popusta. Jer kao prvo, pozvani su, kao drugo, ljudi ih štuju zbog toga, pa su baš zato na medicinskoj vagi. Nema tu „I mi smo ljudi“, „Pusti me da griješim“. Ne može! Ne može se dogoditi da se ja satima vozim do samostana kako bih mladima govorio o vjeri, uđem u ‘backstage’, tamo vino, krljenje. Pitaju me „Jeste li za vino?“, „Ne hvala, treba mi mozak.“ Treba biti strog, ali pravedan. Naša vjera brani, ali istovremeno oprašta, takav je Bog. Previše brani za ljudski ukus, ali ti i oprosti. Da nema grijeha, kako bi dobrota došla do izražaja? Kako Pavao kaže, po grijehu se rascvjetalo milosrđe. Crkva treba naviještati radosnu vijest. Nema nosine do poda, kao da smo na sprovodu. Je li Krist živ? Je. Je li uskrsnuo, je li spasitelj, je li život vječni, je li na kraju sretan završetak? Svi se ponašaju kao da je netko umro. Nitko nije umro niti ćemo umrijeti. Radost se treba unijeti u obraćanje, u zajedničke molitve. Radost! Što ti je, daj malo digni tu nosinu. Nasmiješi se. – Imate li kao kreativna osoba problema s autoritetima unutar Crkve? Kada je autoritet bez pokrića imam. Na odjeću uopće ne gledam, osim pape koji vuče autoritet od Petra. Ima boljih i lošijih svećenika. Ja kažem: „Hajde da vidim što ću osjetiti kad ti propovijedaš“, ako netko propovijeda da treba glasati za ‘Mirka’, žao mi je… Ili kao što je jedan kojeg poznajem rekao: „Prije kada sam blagoslivljao kuće, mogao sam kupiti Golfa, a sad…“… Kako da mi on bude autoritet? – Koliko Vam je važan sakramentalni život? Sakramenti su jako važni, posebno ispovijed. Prvo je dakako krštenje, da se ogrnemo Kristom, ali ispovijed je nevjerojatno važna. Potpuno nam je normalno da ponedjeljkom, srijedom i petkom ide smeće iz kuće, ne želimo da nam je zagađena kuća, ali pitanje je – kada bacamo nataloženo smeće iz sebe? Kontaminirani smo zlim slikama, zlim svojim postupanjima. Ispovijed je mogućnost da krenemo obnovljeni ponovno. To je jako važno. Bog zna što nam treba i prije nego što zaištemo, ali bitno je tražiti oprost, navesti što si napravio i pokajati se. – Često ste gostovali po župama, kako su vjernici reagirali na Vas u toj ulozi? Reagirali su odlično. Iako je percepcija mene zbog mog posla drukčija, pa se mnogi malo iznenade. Meni je čast uopće govoriti o vjeri kada me pozovu, ali neću se ići sam nametati okolo. Tko me pozove ja se odazovem bez zadrške. Pa i u Sarajevu na Federalnoj televiziji ili bilo gdje drugdje. – Malo tko se iz javnog života usudi tako otvoreno govoriti o vjeri. Što mislite, zašto je to tako? Ne znam. Vjerojatno nemaju dovoljno čvrstu vjeru. Ja bih umro od žalosti kada bih zatajio Krista. Ali treba razlikovati dvije stvari. Oni koji šute kad ih se pita o njemu na taj način ga taje, ali šutjeti kad te nitko nije pitao je ok, jer nisu svi pozvani na to. Nisu svi sposobni govoriti o vjeri. Svećenici su pozvani na to, a laici kada ih se pita. Tako stvari stoje i tako trebaju stajati. Ne možeš pustiti svakoga da govori o tako osjetljivim temama, koje uključuju i brdo dogmi koje čovjek teško može sam dokučiti jer je tu opasnost da se Boga svede na vlastitu intelektualnu ravan. – Jedna od stvari koja se da iščitati iz Vaših razmišljanja o životu jest naglasak na zahvalnosti. Nedostaje li nam kao vjernicima, zahvalnosti? Ja kad se molim, prvo zahvaljujem. Na životu, na svjesnosti, na djeci, na Kristu, spasu po njemu. Potrebno je zahvaljivati, a ne samo „Bože, je l’ bi mi mogao na Golfu malo zadnji vezni lim popraviti?“ Bog nam je dao razum, sposobnosti, slobodnu volju, kročenje kroz život, nošenje križeva. ‘Ajd malo sam nešto. Mi smo kao čovječanstvo dosta veliki davež. Zamisli kako to izgleda. Netko umre za tebe na križu i ponese sve grijehe, pobijedi smrt, i onda bi ti još nešto. Pavao je rekao: “Dan mi je neki trn koji me bode godinama i onda sam molio da mi se to makne, pa mi je bilo rečeno: ‘Dovoljna ti je moja milost.’“ Čovjeka treba biti stid nabijati mak na konac, iako moliti treba, ali i zahvaljivati. U Knjizi o Jobu je glavni lik bez razloga nastradao i krenuo se žaliti Bogu: “Ja koji sam ti uvijek služio…”, polako dečko. Najbolji odgovor je: “Imaj povjerenja malo u Boga.” Je l’ sunce izlazi? Je l’ se zemlja vrti? Hajde malo vjeruj, imaj povjerenja. Al mi bi: “Daj mi sutra oko 2…” Nigdje u Novom zavjetu ne piše koji su brojevi za loto. Čak naprotiv, nadrljali smo jer nismo od ovog svijeta, i zato kao ričući lav oko nas obilaze. – Obrate li Vam se ponekad prijatelji koje poznajete više godina s pitanjem o vjeri? Više ih to čudi. Radim to što radim. Relativno sam imućan, nemam financijskih problema. Poznat sam i, po nekim svjetovnim kriterijima, uspješan, pa se pitaju kako to da sam vjernik jer vjernik treba biti bakica koja je dva dana pred smrt pa ju je uhvatila panika. To ih čudi. – Ne treba ništa, a vjernik? (Smijeh) Da, to je kao da uđeš u Konzum i voziš prazna kolica. – Rekli ste jednom: „Najveća bitka na svijetu je bitka za mlade.“ Kako Vi svojim kćerima prenosite vjeru? Već jesam. Odlične su, fenomenalne. Čak su i veći „daveži“ od mene. – Kako ste uspjeli, čini se da mnogi ne uspijevaju? Pa lijepo, razgovorom. Vlastitim primjerom. Ljubavlju. U našoj kući je nevjerojatno ozračje, to svi govore koji nas posjete, koliko se volimo. To je Bog. Ljubav. Ne požuda, ne ovisnost, čista ljubav, bez ideje da ti se to vrati. Ne očekivati ništa. – Je li onda kriza mladih kriza obitelji? Je, apsolutno. Trebalo bi biti: brak iz ljubavi, djeca iz ljubavi, prilagoditi se, opraštati, vjerovati jedni u druge, a brak je postao: „Ajmo se oženit’“, „E, ajmo ima tu iza ugla…“. Nema ljubavi, to ti je to. – Je li to povezano s modernim vremenom? Uvijek je toga bilo, naše vrijeme je samo jako dobro označeno: s medijima, društvenim mrežama, pa se čini drugačije, ali tako je uvijek bilo. Imaš Tita Lukrecija koji prije Krista piše: „Jadni Katule, vidjet ćeš ti kad se zaljubiš…“ Priča je ista jer se ljudi nisu promijenili, u tom smislu nema napretka. Što uopće znači moderni čovjek? Shakespeare je po tome budaletina, Mozart, Čajkovski… Ne, nema napretka u ljudima, osim što prije nisu podgrijavali u mikrovalnoj, ali priča je ista. Ne stojimo na mjestu, ali nema novog čovjeka. Istina, imamo više informacija. Ja ni kriv ni dužan danas znam kakva je situacija u Peruu. Znanje jest odlična stvar, ali mi se u osnovi nismo promijenili. Nema formule za dobre veze i uspješan brak, za ono što je uvijek isto ne postoji formula inače bi netko izbacio formulu. Prava ljubav je jedini zakon iznad svega. – Kako gledate na pristup mladima unutar Crkve? Kada govoriš o Kristu treba gorjeti, ako ne goriš, onda šuti. To nije dvojica na gitari pa nešto ‘revu’. Jednom sam bio pozvan da govorim o vjeri u Mariji Bistrici, rekao sam da ću doći ako neće biti ‘dvojica s gitarom’. Pitao me jedan svećenik: „Zašto su kršćani uvijek radosni?“, rekoh: „Nisu uvijek radosni“. Isto govorim za mlade, nisu uvijek radosni. Ne mogu se smijati na nečiju nesreću, nego plačem i ja. Treba biti normalan, reagirati na okoliš kao normalno ljudsko biće. Što imaš stalno biti euforičan. To je nemoguće. Slično je s djecom. Ako govoriš s Francuzom, govori francuski, ako govoriš djeci, govori djeci. Reci im: „Postoji još jedan otac koji vas voli, koji čuva stan za vas.“ A ne: skakavci, faraon…, to imaju u Andersonovim bajkama. Veliki je posao prići djetetu, to je ogroman i odgovoran posao za sve svećenike, za roditelje i za društvo u cjelini. Stoga djetetu treba prilaziti polako. Čekati da stane na noge, da počne razmišljati. Djeca nisu glupa, nego nisu iskusna, ali su inteligentna. Moraš dobro i pažljivo odabrati. Puno se treba na tome raditi, to je jako važno. Nije to samo „Ja ću im nešto pročitati“. Da je tako, tko god bi pročitao postao bi vjernik, ali nije tako. Kad prilaziš takvom biću, operi ruke, jezik, usta i pazi što govoriš. Puno su važnija od tebe koji propovijedaš i pred Bogom i pred ljudima.
Zakon o useljavanju u Njemačku: Dva olakšavajuća elementa i jedna poteškoća Interview Zakon o useljavanju u Njemačku: Dva olakšavajuća elementa i jedna poteškoća O novom Zakonu o useljavanju u Njemačku za Deutsche Welle je govorila Dr. Carola Burkert, ekspertica za migracije u Institutu za istraživanje tržišta rada u njemačkoj saveznoj Agenciji za rad. Zakon o doseljavanju radne snage za mnoge na Balkanu zvuči kao ostvarenje sna. Veliki broj njih sanja o Njemačkoj, gdje će imati priliku raditi u svojoj struci i imati bolji život. Vidite li i vi to tako? Ovaj zakon prvenstveno ima za cilj da zadovolji potrebe njemačke ekonomije za radnom snagom, ali i da osigura i kontrolira dolazak radne snage iz trećih zemalja. To je svakako jasan signal radnicima iz trećih zemalja da je sada fokus na kvalificiranim radnicima i ako imate neophodnu kvalifikaciju, onda to zaista može biti i ostvarenje sna. Ali put do ostvarenja tog sna i nije baš lagan. Hoće li ovaj zakon donijeti olakšanje? Ono što je novo u zakonu se može sažeti u tri toćke. Prvo, on izjednačava osobe sa srednjom stručnom spremom i osobe sa sveučilišnom diplomom. To je velika novost, jer je prethodni zakon uglavnom uzimao u obzir samo osobe s visokom stručnom spremom. Sada je to prošireno i na stručnu radnu snagu. Druga stvar je ukidanje tzv. Vorrangprüfunga (kriterij prema kojem kompanija prvo mora pokušati da za određeno radno mjesto pronađe osobu u Njemačkoj ili u EU, pa tek onda dolaze u obzir kandidati izvan EU). To je također olakšanje. Treća stvar, koja nije olakšavajuća, nego više predstavlja prepreku, je to da će se zahtijevati dokaz poznavanja njemačkog jezika pri traženju posla. Dokaz o znanju njemačkog jezika je uveden kao kriterij za rad ili za priznavanje stranih stručnih diploma. Dakle, u novom zakonu postoje dva olakšavajuća elementa i jedna teškoća. Zakon će stupiti na snagu tek u siječnju 2020. godine. Na Balkanu zbog toga vlada i razočaranje, zbog toga što su se mnogi nadali da će se to dogoditi mnogo ranije. Zašto je došlo do kašnjenja? Kašnjenje ima svoje razloge, jer primjena zakona zahtijeva i usvajanje neophodnih propisa i članaka koji se na njega odnose. Drugo – i ovdje možemo napraviti vezu s Uredbom o Zapadnom Balkanu – administracija mora biti pripremljena. Postoji ideja za stvaranje centralnih ureda za strance, u kojima će se fokusirati na različite procedure. Dolazak novog broja kvalificiranih radnika stavit će administraciju pred velike izazove, jer će doći do novog povećanja broja zahtjeva za vize. Mislite li tu na već postojeću administraciju u Njemačkoj ili na administraciju u njemačkim veleoslanstvima u zemaljama Zapadnog Balkana? Mislim na oboje. Očekuje se da će se u Njemačkoj stvoriti centri za strance u različitim saveznim zemljama, gdje će zadaci biti centralizirani. S druge strane, zna se da će doći do povećanja broja zahtjeva za vize u veleposlanstvima. Za sve to treba biti spreman. Ono što mene brine je to da već sada postoje problemi s dobivanjem termina u veleposlanstvima, liste čekanja su jako duge, online sustavi rade samo djelimično. Situacija će postati još teža, jer se predviđa povećanje broja zaposlenih i proširenje kapaciteta u veleoslanstvima, ali se u obrazloženju zakona ne spominje kako riješiti tu situaciju konkretno. Rečeno je samo da će to dovesti do značajnog povećanja broja zahtjeva za vizu i povećanja rada njemačkih veleposlanstva u inozemstvu. Kako će se nositi s tim, kada već sada ima problema … Kapaciteti tih administrativnih centara moraju se poboljšati. S druge strane, potrebno je uvesti procedure za olakšavanje procedura, kao što je digitalizacija, ali to je samo teorijski. A praktično? Tu leži problem. U obrazloženju Zakona o useljavanju ne postoje precizni podaci o tome koliko dodatnih radnika je potrebno za svako velepolanstvo, a niti do kada to treba riješiti. Nažalost, takvih podataka nema. Postoji samo jedna svijest da je potrebno povećati kapacitete. Ali, u tekstu tog obrazloženja, rečeno je da se zbog nedostatka tih podataka ne može konkretizirati gdje se i na koji način moraju povećati kapaciteti. Drugim riječima, nije poznato kakve su točno te potrebe – ni u kvantitativnom smislu, niti u vremenskom smislu. Bojim se da ćemo opet imati problema kao što smo ih već imali priliku iskusiti kada je pitanju “Uredba o Zapadnom Balkanu” – morat ćemo se boriti s izazovima administracije. Može li biti olakšanja ako se radne vize stave kao prioritet u odnosu na druge vize… Zakon predviđa ubrzani postupak, odnosno tzv. Fast track. ukoliko poslodavac plati određeni iznos i obrazloži zašto bi se trebao odvijati taj brzi postupak. Ako se to dogodi, onda se taj ubrzani postupak aktivira s određenim rokovima. Za to će biti zadužene kontakt osobe u uredima za strance ili u veleposlanstvu. Kako konkretno ubrzati proceduru? Tvrtka mora to zatražiti i dokazati da postoji hitna potreba za rješavanjem problema nedostatka određenog radnog mjesta, potom da je pronašla adekvatnu osobu za taj posao iz inozemtva. Tako će on moći proći kroz brzu proceduru za podnošenje zahtjeva za vizu. Poslodavac će imati priliku da se brzo poveže s uredom za strance ili veleoslanstvom. To je sve planirano, ali još uvijek nije definitivno konkretizirano. Zakon takođe predviđa i da će osobe imati priliku doći u Njemačku na šest mjeseci, bez ugovora o radu, ali sa ciljem traženja posla. Za to će im opet trebati viza. Ako u tom razdoblju osoba pronađe posao, hoće li se on ili ona morati vraćati u zemlju da bi podnijela zahtjev za vizu u veleoslanstvu ili će on ili ona to moći obaviti u Uredu za strance u Njemačkoj? Nema jasnog odgovora na ovo, jer to sve praktično nije provjereno. Ali smatram da je problematično dolaziti na šest mjeseci da bi se tražio posao. Istina je da je to sada moguće i za srednju stručnu spremu, a prije je to bilo moguće samo za fakultetski obrazovane osobe. Tu treba biti na oprezu, jer je to opet moguće samo pod određenim uvjetima– priznavanje diplome, poznavanje njemačkog jezika, barem na razini B1; osoba će morati dokazati i da u ovih šest mjeseci može sebi osigurati sredstva za život. Treba reći da je ova šestomjesečna viza već postojala za one sa visokim obrazovanjem i da se ta mogućnost zaista malo koristila. To je zato što ove uvjete nije lako ispuniti. To opet komplicira i produžava proces dolaska? Problem koji vidim je priznavanje diploma. Dugo se čeka na vizu, ali ne treba zaboraviti i da se jako dugo čeka na priznavanje diplome ili profesionalnog certifikata. Dakle, imamo dvije paralele – dobivanje viza i priznavanje diploma. To je po mom mišljenju nejasno. S druge strane, kako prevladati preopterećenost zaposlenih koji se bave ovim pitanjima? Zakon je brzo napisan, ali ono što je potrebno je kvalitativna, brza i učinkovita ekspanzija administracije – unutar i izvan Njemačke. Da bi se ovaj zakon mogao i provoditi neophodno je uspostaviti daleko bolju infrastrukturu.

Interview

19.01.2019 19:19    Interview   0 Ana Sušac: Svaki uspješan projekt HSPF-a rezultat je velikog truda članova Ana Sušac je studentica treće godine preddiplomskog studija politologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Članica je Udruge Hrvatskog politološkog foruma te uz te je aktivna u mnogim područjima vezanim za politiku. Razgovarali smo s njom o njezinom političkom životu i njezinim stavovima o trenutnoj političkoj situaciji. Kada i kako je krenuo Vaš angažman u HSPF? Najprije moram reći da sam politička zbivanja u zemlji i svijetu počela pratiti jako rano, točnije sa svojih 10 godina, što vjerojatno nije baš uobičajeno. Samim time sam dosta rano i odlučila što želim upisati, a odluka je, naravno, pala na studij politologije. Tijekom srednje škole sam ujedno čula da postoji i djeluje Hrvatski studentski politološki forum i na neki način sam već tada znala u kojem ću otprilike pravcu ići po odlasku na studij. U HSPF sam se učlanila odmah na prvoj godini, u listopadu 2016. godine, a godinu dana kasnije voljom članova izabrana sam za predsjednicu Skupštine. Na istu dužnost izabrana sam ponovno prije 2 mjeseca tako da i ove godine ostajem maksimalno angažirana u Udruzi. Aktivna ste članica HSPF-a, predsjednica Skupšine HSPF-a, odgovorna urednica radijske emisije Res Publica, studentica politologije, kako uklađujete obveze? U početku pomalo teško, ali s vremenom se sve posloži. Sve što ste naveli iziskuje dosta vremena, posebno uređivanje radijske emisije, uz to još i u kombinaciji s fakultetskim obvezama, ispitnim rokovima i vođenjem sjednica Skupštine. Više od dvi godine sam i predstavnica svoje studijske godine tako da često i to zna oduzeti dio vremena. Sve u svemu, vremena ima, samo ga treba znati pravilno raspodijeliti. Bogu hvala, to mi je u ove tri godine dosta dobro polazilo za rukom pa nisu izostali rezultati, kako na studiju tako i u izvannastavnim aktivnostima. HSPF je jedna od najaktivnijih studentskih organizacija na Sveučilištu u Mostaru koja broji više od 50 članova. Kako to uspijevate? Svaka aktivnost i svaki uspješno proveden projekt od osnutka 2009. do danas, rezultat je velikog truda vodstva i članova Udruge. Ljude u HSPF-u uvijek su povezivali zajednički interesi pa je u takvom okruženju lakše ostvariti komunikaciju te potaknuti razmjenu ideja, prijedloga i iskustava. Tako su u godinama iza nas kreirani veliki projekti poput emisije Res Publica, Simuliranog parlamenta, održano mnoštvo korisnih predavanja, javnih tribina, okruglih stolova i stručnih putovanja. Nove generacije uvijek nastoje zadržati postojeće projekte i nastaviti ih provoditi u djelo, ali svaka od njih sa sobom uvijek donosi i nešto novo. Kontinuitet takvog rada i aktivnosti u konačnici je rezultirao time da se HSPF etablira kao jedna od vodećih studentskih udruga na Sveučilištu. Od posljednjih aktivnosti svakako sa zadovoljstvom mogu izdvojiti dva posjeta Hrvatskom saboru u 2018. godini gdje smo primljeni iznad svih naših očekivanja, što je bilo posebno iskustvo svim članovima koji su bili dio putovanja. Osim u politici, aktivni ste i u novinarstvu. Kako to da ste se odlučili biti i glas političara u mediju? Najveće iskustvo u tom dijelu sam svakako stekla radeći intervjue s raznim osobama iz javnog i akademskog života za potrebe naše radijske emisije koja se, usput rečeno, trenutno još ne emitira zbog tehničkih detalja koji bi uskoro trebali biti riješeni. Na popisu gostiju kojima sam u 6 mjeseci postavila ukupno 105 pitanja tako su se našli mnogi profesori, asistenti, novinari, kolumnisti i studentski predstavnici. Značajno je to iskustvo koje sam donekle nastavila usavršavati pisanjem članaka koji, doduše, čak i nisu bili isključivo političkog karaktera. Bio je to nekako logičan nastavak nakon što sam uspješno privela kraju cijelu sezonu jedne politološke emisije, ali kao i u svemu, motivacija je ključna. U svakom slučaju, što se toga tiče, moje su obveze zbog određenih okolnosti u ovom trenutku poprilično reducirane. Vaša emisija Res publica je dosta slušana na raznim radio postajama gdje ste redovito donosili informacije iz svijeta politike. Koliko je Vama kao studentici i mladoj osobi bilo teško ući u političko novinarstvo? Iskreno, nikad nisam mislila da ću se time baviti i bilo je dosta teško prihvatiti se jedne takve obveze, uz sve već prethodno preuzete. Kada znate da vas čeka više od 20 tjedana predanog truda i rada na stručnoj emisiji koja je postala svojevrsni politološki brend HSPF-a - pomislite da niste kadri podnijeti takvu dinamiku. Prethodne generacije uložile su mnogo truda u to, tako da sam i ja odlučila uložiti svoj maksimum. Možda to najbolje potvrđuje to što sam za detaljnu pripremu nekih intervjua znala izdvojiti i po nekoliko sati. Sve, naravno, s ciljem da sami razgovor sadržajno bude što zanimljiviji, a sve to ne predstavlja problem kada radite ono što volite. U ovoj priči motivacija nije izostala, moji gosti uglavnom su prepoznavali trud i nisu štedjeli na pohvalama te dobronamjernim savjetima i sugestijama. Ali bez obzira i na to, pa i na slušanost i sve ostalo, ipak je velika stvar znati da pola godine niste samo odrađivali neke ustaljene prakse, odlazili na predavanja i ispijali kave, već ste uspjeli okušati se u nečem novom i zavoljeti baš to za što ste do jučer bili sigurni da nikada nećete pokušati. Naravno, uvijek naglašavam zahvalnost bivšem predsjedniku Josipu Zeleniki koji me je imenovao za urednicu kao i bivšem potpredsjedniku Branimiru Galiću bez čije se pomoći sigurno ne bih snašla u novoj ulozi. U listopadu smo imali neustavne izbore koji su jednom konstitutivnom narodu nametnuli volju drugog. Kakvo je Vaše mišljenje po tom pitanju? Nerado se više uključujem u tu temu jer mislim da je o tome već sve rečeno, a jasno je da na ovom, većinski hrvatskom području, uglavnom prevladava sličan stav koji dijelim i ja osobno. I laicima je jasno da je država nakon Općih izbora totalno nestabilna, a međunacionalni odnosi iznimno narušeni, s tim da puno bolje nije bilo ni prije njih. Očigledno je da ćemo se i naredne 4 godine vrtjeti u krug jer zbog neriješenog nacionalnog pitanja ona suštinska, egzistencijalna pitanja niti ne mogu doći na red. Što je po Vama potrebno kako bi se u BiH napokon osjetio napredak? Što to koči Bosnu i Hercegovinu? Upravo ovo što sam spomenula. Ekonomska pitanja, uspostava pravne države, odlazak mladih, činjenica smo država s najvećom javnom potrošnjom na administraciju u cijeloj Europi itd. Sve su to ključni problemi koji su godinama na čekanju jer je ovdje prestao funkcionirati i sami Dayton, ključni sporazum na kojem je država i nastala. Kako onda uopće očekivati da se provode ostali zakoni i reforme? Prof. Božo Skoko u svojoj knjizi dobro kaže da već stoljećima ovdje uglavnom uspijevaju oni najuporniji s najboljim živcima, a da pritom naši najuspješniji pojedinci svoje domete pokazuju uglavnom u inozemstvu, gdje svoj talent razvijaju do neslućenih visina. S tom se ocjenom mogu samo složiti i poželjeti nam svima što više upornosti i dobrih živaca jer će u suprotnom napredak definitivno izostati. Branka Dijaković/Pogled.ba
13.01.2019 08:00    Interview   0 Intervju Vjekoslav Vuković: Gospodarstvenici moraju sudjelovati u donošenju zakona - Od novog saziva Vijeća ministara, kao i nižih razina vlasti očekuje se više sluha ka gospodsrstvu i gospodarskim temama, uključivanje gospodarstvenika putem komorskog sustava u izradu inoviranih zakonskih rješenja, kojima se osujećuje moć pojedinih državnih službenika koji ponekad misle da su „država“ - kaže Vuković
28.12.2018 16:35    Interview   0 Amina Kajtaz: Mostar je moj grad, ali za uspjeh je ipak bilo potrebno otići u grad poput Zagreba Piče o sirenama nikad nisu dobile službenu potvrdu, no, onaj tko upozna Aminu Kajtaz, povjerovat će u ta prelijepa, mitološka bića. S mostarskom sirenom, najboljom plivačicom u BiH i RH, sjedili smo u njezinu gradu. Nekoliko dana je na odmoru od sezone koju je zaključila sa šest zlata i jednim srebrom na državnom prvenstvu. O godini na izmaku, plivačkim uspjesima, Mostaru, Zagrebu, izboru za najljepšu sportašicu svijeta i mnogim drugim temama Amina je govorila za Večernji list. Sedam medalja na prvenstvu Hrvatske u Rijeci, od toga čak šest zlata i jedno srebro. Ranije, polufinale na Europskom prvenstvu u Glasgowu, novi državni rekordi. Što nam Amina Kajtaz može reći o ovoj godini? Godina je bila turbulentna, od toga što sam se preselila u novu sredinu, novi klub, promijenila trenera, upoznala nove prijatelje. Sve je novo i drukčije bilo za mene. Mislila sam da neću toliko napredovati, ali sve se promijenilo nabolje, hvala Bogu. Mogu reći da je šlag na kraju definitivno bilo polufinale Europskog prvenstva u Glasgowu, gdje sam otplivala fantastičan rezultat 59,5. što me je dovelo do 14. pozicije u kvalifikacijama, 16. u polufinalu. Iznenadila sam se disciplinom 200 m leptir gdje sam bila 17., malo mi je nedostajalo za polufinale. Inače, nije moja utrka, ali sada sam se prebacila na to i to je novo za mene. Nisam očekivala da mogu plivati te duže dionice, osobito 200 delfin koja je užasno teška i mora se puno raditi za dostizanje forme. Mogu reći da je to novost za mene i ponosna sam na tu utrku. Što se tiče državnog prvenstva u RH, nisam imala presing jer sam prije imala Svjetsko prvenstvo pa sam bila pripremljena. Utrkom na SP-u nisam zadovoljna jer sam prejako krenula i nisam zadnjih 50 metara održala taj jaki tempo. Disciplinom 100 m leptir stvarno sam zadovoljna. Opet sam otplivala više od 800 bodova i malo mi je nedostajalo za polufinale. Ono je bilo 58,2, a ja sam plivala 58,7. Ali ispod 59, mogu biti zadovoljna tom utrkom. Na državnom prvenstvu bilo je sve sjajno, nisam imala presing. Trener mi je rekao da se zabavim jer ima tu konkurencije, ali oni koji su bili na SP-u, oni su na većoj razini. Tako da nisam imala ogromnu konkurenciju, a na 200 m leptir oborila sam državni rekord. Imala sam dobru taktiku. A 100 metara leptir malo sam slabije otplivala. Trener je rekao kako sam otplivala na državnom i koliko sam mogla bolja biti na SP-u samo da sam bolju taktiku imala jer sam tada bila u naponu. Što se tiče novih rekorda, oborila sam u disciplini kraul bh. rekord, a koju dosad nisam plivala. Trener me je dobro pripremio za ovih nekoliko medalja. Uspješna godina sve u svemu, hvala Zagrebu, hvala mojem klubu Mladosti, hvala gradonačelniku Milanu Bandiću, mojoj obitelji i prijateljima, mojem Mostaru i ljudima koji me ovdje u BiH podržavaju. Prošla si bazene Mostara, Dubrovnika i sada si u Zagrebu. Kolika je razlika u uvjetima između ta tri grada? Uistinu je ogromna razlika, Mostar je moj grad, ali se mora ulagati u sport. Za veći uspjeh morala sam otići u Zagreb. Kad pričamo o sportašima odavde, Bojanu Bogdanoviću, braći Karačić, jako je puno uspješnih iz Mostara, koliko smo slavnih nogometaša imali i imamo od 80-ih do danas. Treba više ulagati u sport i kulturu ili se barem ugledati na to kako to rade Srbija i RH. Male su države, nemaju previše novca, ali uspješne su jer se trude ravnomjerno rasporediti resurse. Spomenula si Bogdanovića, braću Karačić. Mi ističemo tebe kao najbolju plivačicu u BiH, ali i u RH. Kad se cijelo ovo područje oko Mostara, ovaj dio Hercegovine, gleda, niz je drugih uspješnih sportaša, ali rijetki ovdje uspijevaju. Što je recept da se ovdje počne graditi uspjeh? Smatram da se trebaju graditi sportske dvorane, sportska igrališta, nogometni tereni, bazeni i slične stvari da se djeca zadrže i barem 20 godina treniraju ovdje, a da poslije idu gdje žele. Talent treba ovdje razvijati. Ako dijete nema bazen do 8. godine, teško može uspjeti u plivanju, unatoč afinitetima. Ja sam bila tako uporna i htjela sam otići jer sam čvrsto vjerovala u svoj uspjeh, ali mnoštvo je mojih prijatelja odustalo jer nije imalo podršku. Ja sam imala snažnu podršku svoje obitelji, a da nisam imala njih, i ja bih možda odustala i upisala bih neki težak fakultet od kojeg ću živjeti. Ali mene je plivanje ispunjavalo pa sam odlučila riskirati. Stoga, treba stvoriti uvjete za djecu kako bi talent maksimalno iskoristili do neke 20. godine, a onda će doći i bolji i veći klubovi koji će ih prepoznati i povući. Vjerujem da Mostar može biti neka odskočna daska da bi se djeca još bolje razvijala. Tu treba velik novac na koji ni ja ni vi ne možemo utjecati, ali na to političari u BiH mogu. Jednostavno, moramo im se obratiti da nam pomognu. To će dati zemlji na značaju kad dođu budući uspjesi. Pogledajte Hrvatsku koja je viceprvak svijeta, naježim se svaki put kad se sjetim dočeka viceprvaka. Tako se promovira država, ali treba stvarati uvjete. Za one koji ne znaju, nedavno si diplomirala nutricionizam i zdravlje. Koliko vremena posvećuješ svom zdravlju i daješ li savjete makar prijateljima o prehrani i načina života sada kada si i službeno znalac iz te oblasti? Moram biti iskrena, ne pazim tako puno na prehranu jer tako puno kilometara preplivam tijekom dana pa se mogu počastiti. Odlučila sam da dok god treniram, neću toliko paziti na prehranu, a kada prestanem trenirati, tada ću se posvetiti tome. A kome treba savjet i neka informacija, naravno da ću pomoći. Čuli smo i da si nakon diplome nastavila studirati, upisala si DIF. Puno čitaš, učiš, a s druge strane moraš i trenirati i svakodnevno raditi kada je plivanje u pitanju. Kako raspoređuješ dnevne obveze? Gotovo da nemam vremena ni za što drugo osim plivanja, studiranja i putovanja. Odem na pripreme dva tjedna i tu se posvećujem plivanju i školi, nekim drugim stvarima ne mogu. Zato nemam neki društveno ispunjen život, ali sve su to odricanja za neke druge stvari. Mislim da ću se nakon završetka karijere posvetiti društvenom životu, ali sad je ovo moj odabir, nečega se morate odreći da biste drugdje bili uspješni. U sportskoj obitelji otac Sead je bio legendarni nogometaš, majka Maja višestruka prvakinja BiH u plivanju. Iako smo ih se već dotakli, teško ih je još jedanput ne spomenuti i izdvojiti. Slažem se. Imam divne roditelje koji me razumiju i podržavaju maksimalno u svemu i dok god sam ja sretna s ovim što radim, oni će me podržavati na bilo koji način. To je neka ljubav prema djetetu, ali i prema sportu. Hvala Bogu pa imam takve roditelje koji mi žele pomoći. Sad da se dotaknemo i one teme zbog koje su poludjeli za tobom na Olimpijskim igrama u Londonu, ali i nakon toga kada si ušla u izbor za najljepšu sportašicu svijeta. Prepoznaju te i kao vrhunsku plivačicu, ali i kao najljepšu sportašicu pa kako gledaš na taj drugi aspekt koji nije vezan za sport? To mi je jedno od najmržih pitanja (smijeh), zato što djeluje kao da se hvalim kad odgovaram, ali ne. Jednostavno, hvala svima koji misle tako o meni. To je lijep epitet. Ali smatram da su važniji sportski rezultati koji su me doveli do OI nego nekoliko sekundi na TV ekranima. Ali ako je tih nekoliko sekundi populariziralo BiH i neke natjeralo da navijaju za ovu zemlju, da nas pronađu na svjetskoj mapi, onda super. Zahvalna sam. Stiže Nova godina, kako ćeš je provesti? Nova godina mi je najdraže razdoblje jer mi je 31. prosinca rođendan, tako da slavim Novu godinu, a sve s obitelji i prijateljima, u toplom domu. Onda ti uime Večernjeg lista čestitam i novu godinu i rođendan. Za kraj ovog razgovora, koja su tvoja očekivanja od 2019. i tvoje želje za nadolazeće vrijeme? Iskreno vam zahvaljujem. Svatko na kraju godine ima puno želja koje želi ostvariti, pa i neki plan kako ih ostvariti. O tome ne želim govoriti jer budem jako tužna ako se ne ostvare. Ali svim čitateljima Večernjeg lista BiH želim sve najljepše, puno zdravlja, to je najvažnije, zatim sreće i ljubavi.
09.12.2018 14:12    Interview   0 Hrvat predaje na jednom od najprestižnijih svjetskih sveučilišta kojeg su pohađali brojni nobelovci Vjeran Ježek, hrvatski glazbenik iz Zagreba, od listopada ove godine je predavač docent na jednom od najprestižnijih svjetskih sveučilišta “Ludwig Maximilian Univerzitet” u Münchenu. Ježek ima dugogodišnje iskustvo kao glazbenik u profesionalnim orkestrima, solista, bio je i mentor međunarodnih seminara. Sad će predavati na Sveučilištu kojeg su pohađali brojni nobelovci, među kojima su i Ian Fleming, Gustav Hertz, Rainer Maria Rilke, Sophie Scholl, Richard Strauss, Thomas Mann… Papa Benedikt XVI. bio je i student i profesor ovom Sveučilištu u Münchenu koje se smatra jednim od najprestižnijih sveučilišta u Njemačkoj i svijetu kojeg su pohađali i brojni hrvatski studenti. FM: Kakav je bio Vaš put do uspjeha s kojim se danas možete pohvaliti? Prvo kao student u Innsbrucku i magisterij u Münchenu, nakon toga paralelni rad kao orkestralni glazbenik i solista, te pedagog. Moj rad bio je praćen i prepoznat na toj instituciji, koja mi je dodijelila mjesto docenta trube, a kako se razviti kroz par godina, vidjet ćemo. FM: Zašto ste odabrali Njemačku za rad u Vašoj struci? Od trenutka kad sam kao učenik u Hrvatskoj slušao snimke njemačkih orkestara i soliste sa zapada, bila mi je velika želja biti dio te kolijevke klasične glazbene kulture. Boravio sam zbog posla u par drugih njemačkih gradova, te u Monacu, ali München je daleko najinspirativniji grad kojeg znam i nepresušno vrelo mogućnosti za klasične glazbenike. FM: Na čemu se bazira Vaš metodičko – pedagoški rad na Univerzitetu? Velika je prednost tome, da docent ili profesor ima slobodne ruke, odnosno dato mu je na povjerenje njegov individualni način rada i koncept programa, a zbog same karakteristike univerziteta kao jedan veliki istraživački motor, radimo mnogo na psihosomatskim istraživanjima i rješavanju “problema”, te ujedno preferiram kod studenata posebnu metodu za mentalnu snagu i koncentraciju, te za motoričku sposobnost i koordinaciju tijela i instrumenta. FM: Kakvi su Vam budući životni planovi? Ostajete u Njemačkoj? Kad ostvarim sve ciljeve, onda ću početi razmišljati o tome. Planovi postoje, ideje isto tako, ako sve realiziram, doći će samo od sebe ponovno nešto novo. Nema dugo, upisao sam školu za trubu, radim međunarodne seminare, sa gudačima Münhenske filharmonije pripremam solistički projekt s kojim u 2019. godini počinjemo s koncertima i uzbuđenja ne fali nimalo. FM: Biste li pomogli u svojoj struci kad bi to netko tražio od Vas iz Hrvatske te biste li se vratili raditi u Hrvatsku? Već godinama sam aktivan u Hrvatskoj, predajem na seminarima od Varaždina, Grožnjana, do Labina i dr. gradova, te ponekim koncertom, upoznajem i nove ljude i susrećem nekadašnje kolege te dolaze pitanja kako bi zajednički surađivali i nešto ozbiljnije pokrenuli i napravili, ali uvijek to negdje zastane i ne realizira se do kraja. No međutim, bez obzira na to, motivacija i želja ljudi u Hrvatskoj postoji da se napravi simbioza i suradnja sa zapadom, jer ipak Hrvatska je od uvijek tamo i pripadala. FM Svojedobno ste bili i politički angažirani? Imate li još političkih ambicija? Politika u tzv. iseljeništvu nema tu izvršnu snagu, da bi se mogao steći dojam kako je to stvarna politička stranka u inozemstvu. Zbog njemačkih zakona ne može kao takva ni djelovati, nego isključivo kao udruga koja prikuplja istomišljenike i radi na dobrobit građana u domovini i iseljeništvu. Svatko u svom resoru pokušava pomoći na neki način, tako sam i ja nedugo sa bivšim ministrom obrazovanja imao projekt na stolu koji već 20. godima izvrsno funkcionira u svim zapadnim zemljama. Projekt je namijenjen osnovnim školama i kao jedini pokazao se uspješnim na znanstvenom nivou u spriječavanju, tj. da se drastično smanjilo nasilje u školama, obitelji i nasilje nad ženama, ali poslije toga novi kadar u ministarstvu nije pokazao do sada interesa za taj projekt. Štoviše, takav projekt državni proračun košta minimalan postotak u odnosu od ukupnih troškova. Također, dao sam još jedan prijedlog kako da se zdravstveno i socijalno sami financiraju slobodni umjetnici, što u Njemačkoj izvrsno funkcionira, gdje sve državne institucije i umjetnici imaju koristi od toga, ali tu je sve i stalo. Fenix-magazin
01.12.2018 11:05    Interview   0 Vinko Puljić: 'Nije mi slučajno jedan veleposlanik rekao: 'Ili će se Hrvati seliti ili asimilirati' Počinju pripreme za Božić. Sutra se pali prva od četiriju božićnih svijeća na adventskom vijencu. U duhu iščekivanja, nade, budnosti i čežnje, simbola četiriju nedjelja došašća, razgovarali smo u ovom sumornom bosanskohercegovačkom ozračju s nadbiskupom metropolitom i vrhbosanskim kardinalom Vinkom Puljićem o položaju Hrvata katolika.
28.11.2018 11:00    Interview   0 Prof.dr.sc. Dragan Babić za Pogled.ba: Psihijatrija je moja ljubav od ranih školskih dana Prvi udžbenik iz psihijatrije pisan na hrvatskom jeziku u BiH ugledao je svjetlo dana, te će u Mostaru biti predstavljen 30.studenoga s početkom u 18 sati, u hotelu Mostar
18.11.2018 09:13    Interview   0 Karamatić: Članovi SIP-a BiH sigurniji bi bili u Alepu nego u Sarajevu, došao je kraj mutant državi Karamatić kaže kako je došao kraj ovakvom mutantu od države
13.11.2018 12:21    Interview   0 ​Lidija Žigić: Liderstvo i učenje ne mogu jedno bez drugog Nikada nije lako uskladiti sve poslovne i privatne obaveze, posebno kada radite posao koji nema klasičnog radnog vremena i koji zahtijeva česta službena putovanja, a istovremeno trebate biti i dobra majka i supruga i odvojiti vrijeme za obitelj. Uz dobru organizaciju, nije nemoguće.
31.10.2018 12:32    Interview   0 Mostarski ''Ters'': Bit ćemo ''Grumpy'' ili ''Griesgram'' kad odselimo zbog besparice Stranica na Facebooku i Instagramu „Ters“ već nekoliko godina privlači sve veći broj čitatelja svojim satiričnim opisom mostarske svakodnevice. Grupa mladih pokrenula je ovu stranicu iz zezancije, a danas ona broji preko 22 tisuće sljedbenika. U intervju za Pogled.ba otkrili su što ih inspirira, jesu li imali neugodnih situacija zbog toga te kakva je budućnost „Tersa“?
14.10.2018 18:37    Interview   0 Zdravko Čolić: Razvijao sam glas pjevajući gangu u rodnoj Hercegovini Te 1951. u obitelji Čolić, domaćice Stane i policijskog narednika Vlade, rodio se dječak kojem su u želji da bude zdrav nadjenuli ime Zdravko, piše Večernji list. U tom trenutku, tvrde astrolozi, planeti su se “urotili” da mu zacrtaju uspješnu karijeru, a uz malo Božje volje, kako to i sam voli dodati, rođena je jedna od najvećih glazbenih zvijezda prostora koji danas popularno zovemo regijom. Karizmatičan, jednostavan, zgodan, pametan i šarmantan, punio je stadione, albume prodavao u stotinama tisuća primjeraka, stvorio hitove koji se zdušno pjevaju i danas. Ekipa Večernjeg lista razgovarala je s legendom ovih dana, gdje je otkrio zanimljive detalje o sebi, o svom hercegovačkom podrijetlu, gangi… Do sada ste opjevali i Natašu i Kristinu i Ivanu… barem desetak žena, ali na ovom albumu nema nijedne pjesme posvećene nekoj ženi. Obožavateljice bi mogle zamjeriti? – A nisam koliko i Arsen Dedić koji je znao reći “sve sam ih opjevao”’! I ne znam hoću li ga ikada skinuti s trona po pjesmama kojima smo opjevali mnoga ženska imena. I da, istina je da na ovom albumu nema ženskih imena, ali obožavateljice to sigurno neće zamjeriti jer ne znači da ih neće biti već na idućem albumu. Iako u tim pjesmama nema osobnih priča, ako je lijepa i tekst sadržajan, ne prezam od tih “ženskih” stvari. Od njih mi je najdraža “Zbogom, Ivana“. Jedna mala pjesma Kornelija Kovača i Gorana Bregovića s albuma “Malo pojačaj radio”. Ima novovalni prizvuk 80-ih i Grace Jones, ima nekog gušta u njenom aranžmanu, ali je više klupska nego koncertna pa je nikada ne izvodim. Respektabilna je brojka 50 koja se odnosi na to prije koliko ste godina održali svoj prvi nastup. Kada biste sada s odmakom rezimirali svojih nekoliko desetljeća karijere, vidite li recept po kojem se postaje i ostaje zvijezda vašeg kalibra? – Prije je to 50 godina od prvog honorara. Dakle, moj pokojni prijatelj Nedim i ja, tada gimnazijalci, uputili smo se prema nekoj vikendici u Boku Kotorsku. Uzeli sendviče i stopom stigli od Sarajeva do Baošića i tamo Nedim spazi na banderi oglas za natjecanje pjevača amatera. To je bila prilika da me nagovori da se tamo pojavim. Uhvatio sam gitaru i otpjevao “Lady Madonnu“ od The Beatlesa. A kako sam u tom mjestu proveo i dva-tri prethodna ljeta, a nalazio se tamo i dom za nezbrinutu djecu, na natjecanju su me prepoznali i ti domci i taj svijet koji je tamo živio i nastalo je takvo navijanje da sam morao pobijediti. Ali pobjeda je značila odlazak u tadašnji Titograd na daljnje natjecanje, a kako sam ja iz Sarajeva, nisam na to imao pravo. Ne znajući što će sa mnom, da skratim priču, jedino rješenje bila je druga nagrada s novčanim iznosom prve. I od tog honorara Nedim i ja vratili smo se do Herceg Novog autobusom pa odande vlakom otišli u Dubrovnik na kolače, pa na kobasice i kiseli kupus i potom vlakom natrag do Sarajeva. Sutradan je ostalo još love za marendu kojom smo počastili školsku raju. Istopila se lova za čas, ali to mi je možda preokrenulo život. Godinu kasnije sam već s Ambasadorima pjevao po lokalnim zabavama po Sarajevu, da bismo se pojavili na Šlageru sezonu s “Plačem za tvojim usnama“ gdje me zapazio Kornelije Kovač i poslije Dade Topića pozvao u Korni grupu. Tu sam ostao kratko te se vratio u Sarajevo gdje je 1972. s pjesmom “Sinoć nisi bila tu“ počela moja festivalska karijera. Drugi je dan i zagrebački Večernjak pisao: Pojavilo se novo ime – Zdravko Čolić. Znači, sve je stvar sudbine i nema pravog recepta za uspjeh? – Ma tko je o tome tada razmišljao. Otišao bih u Dubrovnik, okrenuo šešir na cestu i radio zabavu od svojeg nastupa. Nikad nisam očekivao da ću se profesionalno baviti glazbom. Bio sam odličan đak i odličan student s natprosječnim uspjehom. Bavio sam se sportom uz koji sam volio i glazbu, ali to je bila više neka strast, neki hobi. Kad mi je otac kupio gitaru od daljnjeg rođaka koji ih je izrađivao, k nama je na nagovor mojeg oca tri puta tjedno dolazio čika Ivan Barić, moj profesor nota i gitare, Dalmatinac koji je prvi uočio moju energiju. Bila je to stalna borba između nogometa i sviranja gitare, dok u jednom momentu, kad je bila jedna važna utakmica, ja nisam ostao na tekmi, nego sam došao kući čika Ivanu na poduku. Mislim da je sve to što se dogodilo sudbina. Stvari su se naprosto razvijale slučajno. Poslije prvih nagrada počelo se zarađivati i došli su tiražni albumi i dohodovnost. Ne duhovnost! Šalim se, naravno. Uglavnom, cijelu svoju priču vežem sa sudbinom i nekim Božjim rukama, vjerovali mi u njih ili ne, tako da recepta generalno nema. I danas oni koji pamte Jugoslaviju, kada ih pitate koji su bili njeni najveći brendovi, kažu Tito pa Čolić. Kakav je vaš stav o brendu broj jedan? – Volio sam druga Tita i od toga ne bježim. Pjevao sam mu četiri puta. Sjećam se, bio sam tek mjesec i pol u vojsci kada su me zvali da mu pjevam na dočeku Nove 1979. godine. Bile su sa mnom i Lokice i cijeli konglomerat ljudi iz bivše Juge, od Slovenije do Makedonije. Tu sam mu, između ostalog, prvi put otpjevao i “Druže Tito, mi ti se kunemo“, pjesmu sa zagrebačkog festivala revolucionarne glazbe iz 1977. godine, i jako mu se dopalo. U tom špaliru u kojem smo kasnije stajali da nam svima čestita Novu godinu, poljubio sam ga onako u vojničkoj uniformi, a on mi kaže: “Vojniče, lako je tebi”, u smislu s djevojkama plešeš i pjevaš na Brijunima, a u vojsci si. Možemo danas misliti što želimo, ali tada je Tito bio pojam. Sve je to bilo dio jednog vremena, jedne kulture i jedne države koja više ne postoji. Vrijeme drugačijih pjesama, drugačijeg zajedništva i vrijeme socijalizma koje ostavljamo tamo gdje i pripada. Čolići su iz Hercegovine. Je li bilo među njima pjevača, odakle ste povukli gen za glazbu? – Prvi sam pjevač, iako se u selima u Hercegovini pjevala ganga. Volio sam sijela na kojima su se ljudi skupljali, a ja sam kao mali pokušavao imitirati te hercegovačke gange i uz ujake razvijao glas. Ali muzikalni su bili i mama i tata, a svoje je odigrala i u Sarajevu vrlo dominantna sevdalinka. Slušao sam te lijepe bosanske pjesme decentnih, lijepo umivenih tekstova i kroz njih dobio prve informacije o lijepoj harmoniji. Ima jedna divna priča. Živjeli smo, naime, u Sarajevu u zajedničkom stanu kod obitelji Samardžić, po onom sistemu u bivšoj državi “podijeli da ovi ljudi koji su imali malo više daju onima koji nemaju”. I ta gospođa Samardžić imala je radio, a ja bih joj kucao na vrata i zvao je: “Dopođa, otvori vrata!“, a ona me obožavala, iako moju obitelj, naravno, nije jer smo upali na njihovo jer je država tako odlučila. Bio sam umiljat pa bi me pustila k sebi da slušam radio, a ja bih stavio uho na aparat i uživao misleći da je mali orkestar u toj kutiji. To me sve oblikovalo. Životni plan bio vam je završiti ekonomiju, što ste i ostvarili, i baviti se ozbiljnim poslom, dok je glazba trebala biti hobi. Tamo 80-ih na nekoliko godina doista ste prestali pjevati i postali ste biznismen, točnije mali poduzetnik, a u glazbu vas je vratio Goran Bregović? – Te 1985. četiri sam godine živio u Zagrebu, kasnije i u Splitu, i zbilja nisam pjevao. Naime, tada sam se vratio iz Amerike i jedan moj ortak Boris iz Zagreba predložio mi je biznis sa strojevima koji su proizvodili plastične dijelove i bakelit za PTT program. I jako smo lijepo funkcionirali. Pred sam rat priključili smo se Dalmi iz Splita i preko nekih, pa i političkih krugova, došli do prostora u okolici Solina u kojem smo mogli zaposliti ljude i sve je to bilo dosta napredno za to vrijeme. Ali eto, uslijedio je rat i Bregović me doslovno vratio u glazbu. Uvijek se smijem kako mi je rekao: “Tih malih poduzetnika ima milijun, ali nema milijun pjevača. Ako si rođen kao pjevač, onda pjevaj”. Odigrala je tu ulogu i neka vrsta zasićenosti jer ja ipak subjektivno nisam pripadao tom poslovnom svijetu te sam se vratio lijepim koncertima i onome što zbilja volim. I tako do danas. Jeste li vi i Brega i danas jarani? – Manje se družimo, ali ono što imamo nosimo u sebi i, kad se vidimo, sve je kao nekad. Bilo kad da me zove kao gosta na koncert, napuštam sve svoje obveze i dolazim. Imamo dobru suradnju još iz sarajevskih dana. Bavljenje glazbom je kao trčanje maratona. Oni koji to rade kratko sve zaborave već prekosutra. Dugoprugaši poput nas pamte milijun događaja koji nas vežu i to se ne zaboravlja. Javni posao sam je po sebi težak. Svojim kćerima nikada ne bih poželio da se time bave. Pogotovo kao žene. Ipak, ako netko ima Božji dar za to, mislim da je tada u pitanju sudbina koju treba poštovati i raditi to dok god ima smisla. Tu je hrpa odricanja, ali i fantastičan dar druženja i duhovni pristup ljudima, divna energija koja se prenosi i to vas drži. Kad već spominjemo Bregu, vi ste dvije legende i dva zgodna frajera koja su popularizirala bijelo odijelo. Kojem bolje stoji? – Ja mislim da je tu Brega pobjednik! On je od toga napravio imidž. Ljeti ga i ja ponekad još odjenem, ali po navici biram tamna odijela. U spomenutom periodu u kojem se niste bavili glazbom jedina osoba s kojom ste se družili iz glazbenog svijeta bio je Arsen Dedić. – Ta njegova inteligencija, duhovitost i cinizam bili su sjajni. Gabi, on, tada mali Matija i ja otišli bismo na ručak, posjećivao sam ih i sa svojom tadašnjom djevojkom u njihovoj kući u Šibeniku. Bio je divan umjetnik, vodili smo lijepe razgovore i imali dobar duhovni kontakt. Nije to bilo tendenciozno. Bilo je divno. Bio je velik. Svojevremeno ste snimali za njemačko tržište, postojao je plan za gradnju vaše inozemne karijere, ali niste mogli otići. Biste li se ipak odselili da ste znali da nas čeka rat? – Ne bih. To bi značilo bježanje od samog sebe. Napravio bih sve isto kao što sam i napravio. Posao čovjek uvijek može promijeniti, ali ne može promijeniti svoj život, svoje prijatelje, svoje roditelje, a to je nešto što mi je najvažnije. Koje vas emocije preplavljuju kada danas posjetite rodno Sarajevo i koliko se taj grad razlikuje od Sarajeva vaše mladosti? – Etnički je drugačija situacija. Došla je i nova generacija, ali to se dogodilo i u gradovima koji možda ni nisu imali neke velike katastrofe i razaranja. Ali ostao je taj lijepi duh u gradu. Tamo je moja obitelj i pripadam tom gradu. Ja sam Sarajlija i Bosanac gdje god bio i to će tako biti cijeli život. Potrebno je možda još neko vrijeme da se u njega vrati ta nekad bolja energija u kulturnom i duhovnom smislu. Djelujete mi kao neumoran čovjek. Pridodamo li tome da ste prešli šezdesetu, a izgledate sjajno, moram vas pitati što je vaš eliksir mladosti, u čemu je tajna. – Izgledam dobro kako kad! I nema eliksira. Znam se zapustiti pa kad osjetim da sam loše, počnem trčati i šetati se, boraviti u prirodi. Mislim da je najbolje kad čovjek pozitivno razmišlja jer to se vidi i na van pa sam sebe time stimuliram. I treba voljeti ljude koji vas okružuju. A ima nešto i u hrani. Ne treba jesti tešku hranu i piti puno vode. No nije da nisam hedonist, baš kao što smatram da koja čašica kvalitetnog alkohola nije nikakav problem. Vaša supruga Aleksandra udala se za vas kad ste već bili zvijezda kakva ste danas. Znala je u što se upušta. Kako nemamo priliku pitati nju, pitamo vas – koliko je teško ili lako biti sa Zdravkom Čolićem u braku? – Ni ja ni ona nismo ljudi koji se vole previše eksponirati. Ona se k tome više bavi našom obitelji i kćerima. Razumijemo se i nema tajni. Svi se mi slažemo nakratko, ali kad su ljudi u ozbiljnom braku, moraju imati povjerenje i nepokolebljivost. U svojem stavu ili razmišljanju ne smije se posustati zbog sitnica. Ali teško je sa mnom. Sama je izabrala.
04.10.2018 08:43    Interview   0 INTERVJU Slađan Bevanda: Imali smo više od 10 prijava u zadnje vrijeme u kojima se spominju migranti Migranti upadaju u nenaseljene kuće na području Mostara
20.09.2018 09:45    Interview   0 Ivana Banfić: Priroda me čini poniznom i zahvalnom na svom životu Vladarica dance scene 90-ih Ivana Banfić danas živi potpuno drugim životom. Rijetko nastupa i posvećena je radionicama na kojima ljudima pomaže pobijediti tremu i strah, a usto se bavi poljoprivredom i živi na selu.