Kolumne

13.03.2019 14:21    Kolumne   0 ​Veselin Gatalo: Strah od Martine Rijetko je za veleposlanika predložena osoba za koju znamo. Znaju je oni koji je podržavaju (bezrezervno) i oni koji bi je ugušili u čaši vode.
06.03.2019 14:33    Kolumne   0 ​Veselin Gatalo: Novo, a gore Sveukupno beznađe nije imenovano. Bar ne još. Kao majstor koji uporno traži ključ broj 13. Ima broj 12, ima i broj 14, ali 13 nema pa nema. Pokušava brojem 12, ne ide. Ne može njime obuhvatiti glavu navoja. 14 je prevelik, samo se okreće oko matice. Majstor zatim poseže za „gedorama“ iliti „univerzalnim ključem“.
27.02.2019 14:20    Kolumne   0 ​Veselin Gatalo: Fuerza Venezuela Haiti nema infrastrukturu. Nema čak ni diktature. Kanibalizam samo što nije ozakonjen. Vudu obredi na svakom koraku. Zaklane kokoši vrte se ukrug i prskaju krvlju sudionike.

Interview

23.02.2019 12:45    Interview   0 Helena Karlović: ''Sa svake studentske razmjene vratim se bogatija za novo iskustvo'' Helena Karlović studentica je šeste godine Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru te dobitnica Rektorove nagrade. Uz zavidni prosjek od 5.0 ova buduća liječnica nastoji svoje znanje usavršiti na profesionalnim razmjenama. Tako je, nakon razmjene u Turskoj Helena odlučila posjetiti Finsku. Helena je u Finsku otišla na profesionalnu razmjenu na platformi IFMSA- The International Federation of Medical Students’ Associations čiji je član Udruženje studenata medicine u Bosni i Hercegovini BoHeMSA. Bila je smještena u Turkuu, nedaleko od Helsinkija gdje je provela četiri tjedna. Helena je obavljala praksu u Sveučilišnoj bolnici gdje je imala priliku raditi i družiti se sa studentima iz Njemačke, Rusije i Norveške. Ova svestrana studentica sprema se na novu razmjenu u Egipat, a s njom smo razgovarali o njezinom iskustvu u Finskoj, ali i problemima medicinskih djelatnika u Bosni i Hercegovini. Kakav je osjećaj bio primiti Rektorovu nagradu i kakvo je to priznanje za Vas? Lijepo je osjetiti da je netko primijetio sav tvoj trud i rad koji si godinama ulagao. Naravno da to primijete najprije naši najbliži, koji znaju koliko žrtve treba podnijeti za ovakve rezultate, ali na ovakav način zapravo čovjek dobije svojevrsno priznanje čitave zajednice, na koje nitko ne može ostati ravnodušan. Kakve aktivnosti BoHeMSA nudi studentima medicine? Izbor aktivnosti U BoHeMSA-i je jako velik, tako da svatko može pronaći nešto za sebe. Osim što se bavimo nekim stručnim stvarima striktno vezanim za medicinu, zapravo se kroz sudjelovanje ili aktivnu organizaciju projekata i mi sami učimo radu s ljudima, poboljšavamo svoje organizacijske sposobnosti i stječemo nove kontakte, prijateljstva i iskustva. Sve su to neke stvari koje su, pored onog edukacijskog dijela, vrlo bitne za nas kao buduće mlade liječnike. Mislim da u tome leži najveća vrijednost našeg udruženja i njegovog djelovanja. Kako ste se odlučili za studentsku razmjenu u Finskoj? Općenito razmjene su nešto što sam uvijek imala želju iskusiti. Na trećoj godini Studija sam se odlučila priključiti sektoru za profesionalne i istraživačke razmjene u sklopu BoHeMSA-e, čiji sam aktivni član sve do danas. Osobno volim putovati, upoznavati nove ljude i nove kulture, tako da je ovo bio jedan način da spojim ugodno s korisnim. Prethodno razmjeni u Finskoj, već sam bila na razmjeni u Turskoj nakon četvrte godine, a ovo ljeto planiram ići na razmjenu u Egipat. Kakvo su iskustvo za Vas bile razmjene? Mene su se razmjene kao cjelokupno iskustvo jako dojmile, jer uključuju različite segmente, od onih edukacijskih do socijalnih, mislim da su mi pomogle da proširim svoje vidike i svaki put se vratim bogatija za jedno nezaboravno iskustvo. Svim svojim kolegama, ali i drugim studentima na Sveučilištu bih preporučila, ako su u mogućnosti, da se prijave za razmjenu jer zasigurno neće požaliti. Kakvi su uvjeti rada liječnika u Finskoj i njihovim bolnicama? Finska je zemlja koja ima nešto više stanovnika nego BiH, ali je zanimljivo vidjeti koliko su oni daleko ispred nas. Općenito, smatram da veliku ulogu kod njih igra njihov mentalitet. Oni su kao narod razvili jako dobru radnu etiku. Radno vrijeme im je dulje nego kod nas, ali sve se radi polako, sa strpljenjem i bez prevelikog stresa. Međutim, za razliku od nas, oni „žive“ vikendima, jer im radnim danima ne ostane previše slobodnog vremena nakon tako dugog radnog vremena. Što se tiče financijske naknade, naravno da je suludo uspoređivati njihov standard sa našima. Koje su po Vama najveće razlike, a koje sličnosti između Finske i Bosne i Hercegovine? Oni imaju jako dobru radnu etiku i drže se pravila te uz to imaju jako dobar životni standard. Kod nas s druge strane, imam osjećaj da ljudi nastoje dobiti maksimum uz minimum ulaganja i sve se odvija nekako kaotično, bez ikakvog reda i pridržavanja pravila te smo što se tiče životnog standarda daleko iza njih. Ono što me se najviše dojmilo je da oni imaju neobično dobar spoj netaknute prirode i urbane sredine, gdje vam je potrebno svega pet minuta hoda da iz gradske gužve dospijete u predivnu prirodu, dok se kod nas sve više gradi, a sve manje poštuje ono što nam je priroda dala. Jedna ne baš pohvalna sličnost s našom zemljom, ali je opet sličnost, jeste, da Finci vole uživati u alkoholu, baš kao i naš narod. Kakvi su Finci domaćini? Iako postoje predrasude da su Finci kao osobe dosta hladni i rezervirani, imala sam priliku uvjeriti se u suprotno. Oni su dosta jednostavni, ali srdačni i uvijek spremni pomoći. Smatrate li da su medicinski djelatnici u Bosni i Hercegovini podcijenjeni? Iz perspektive studentice koja je nadomak poziciji buduće liječnice sve više uviđam kako su medicinski djelatnici jako nezadovoljni, kako uvjetima rada, tako i naknadom za njihov rad. To se naravno odražava i na kvalitetu rada medicinskog osoblja, što je i shvatljivo. Netko tko nije radio na ovim pozicijama ne može shvatiti koji teret liječnici i medicinske sestre svakodnevno nose sa sobom u toku radnog vremena, a često i izvan njega, a još k tome od njih se očekuje da uvijek budu nasmijani i ljubazni. Također, u našoj se sredini sve češće možemo susresti sa negativnim mišljenjem ljudi o medicinskom osoblju, koja se po mom mišljenju nepravedno stječu globalizirajući na osnovu iskustva sa manjinom medicinskog osoblja koja možda ne obavlja svoj posao kako bi trebalo. Stoga, osobno smatram da je medicinska struka u našoj sredini jako podcijenjena, zbog čega i sama razmišljam o budućnosti u inozemstvu.
06.02.2019 17:10    Interview   0 Željko Pervan: ‘Umro bih od žalosti kada bih zatajio Krista’ Željko Pervan je prema mnogima najduhovitiji Hrvat. Dokaz tome je i činjenica da su, nakon prvog, karte i za drugi njegov stand up nastup u Lisinskom već sada gotovo razgrabljene. No, osim što je duhovit, Pervan ne krije da je čovjek kojemu je duhovnost na istaknutom mjestu u životu. Kako sam kaže, ne voli ljude ‘daviti’ govorom o vjeri, ali kad god ga se pita rado daje svoje vjerničko svjedočanstvo. To je pokazao i kada smo ga kontaktirali za ovaj razgovor odazvavši se rado i spremno dati “razloge nade” koju nosi. – Zašto ste katolik? Dijelom zato što su moji roditelji katolici, i jer je takvo bilo okruženje. Ali mislim da je to prije svega poziv, kucanje. Ulazak Krista u život nije programiran. Čovjek počne osjećati prisutnost, uzročno-posljedični niz svega. U mom primjeru osobnog rasta u vjeri prvo je bilo promišljanje, pa godinu dana čitanja Novog zavjeta koji se od čitanja toliko raspao da sam ga morao selotejpom oblijepiti. – Zašto ste katolik? Tu je naravno i Božja milost. Nema tu “ja sam odlučio vjerovati”. Poznajem odlične ljude koji ne vjeruju. Jednostavno kažu: “Ja ne mogu vjerovati.” Ne može se na silu, to bi bilo licemjerno. – Što je potaknulo promišljaje koje ste spomenuli? To što sam ostavio mjesta u glavi za bitne stvari. Nisam bio toliko opsjednut svijetom. Podozriv sam, jako sumnjičav, što mislim da je dobro za vjernika. Uz to, oduvijek sam volio samoću, tišinu. Jednom smo na Krku nešto snimali, a ja nisam mogao spavati u zatvorenom jer je bilo vruće, a i hrče ekipa. Onda gledaš sve to. Ljudska vrsta je došla do Mozarta. Sigurno je bio neki utjecaj na trupla. Primjećuješ neke sljedove u životu, neki uzročno-posljedični niz. Vidiš da tu ima nešto. To je bilo inicijalno, ali do istine se ne može doći pomoću matematike, nego osjećaš stvari. I na pitanje “Zašto?” se ne može naći odgovor “Zato što sam 31. kolovoza u snu obaviješten o nekim stvarima”. Tiho se kuca, a svijet je užasno glasan. Kad je zadnji put netko sjedio sat vremena u tišini? Kucanje se ne čuje jer Bog nije agresivan. To je Božja ljubav. To je nevjerojatna stvar. – Često u kontekstu argumenata za Božju opstojnost spominjete upravo ljubav… Naravno. Evolucijski gledano, ljubav je višak. Čemu to služi? Ljubav te samo oslijepi. Samo te zezne. Mnogi su za nju platili životom. Kao što bih ja dao život za svoju djecu. Ljubav je jako skupa. I nije s ovog svijeta. Nema veze s ovim svijetom. Kod životinja postoje nagoni. Lavica ima majčinski nagon, to je zbog produžetka vrste. Ali ono što me isto fasciniralo kad sam promišljao su tolike razlike među jednom vrstom. Imate Majku Tereziju i Ivana Pavla II. i imate ubojice u zatvoru. Kod drugih životinja nema takvih razlika. Ne možete vidjeti lava mužjaka koji pase travu ili ne živi u čoporu, nego sam lovi. Sve druge vrste su u tom smislu savršene, a samo su ljudi disperzirani. To je zbog slobodne volje, slobode izbora. Tu slobodu nema nitko. Sve vrste su uvjetovane okolišem u kojem se nalaze i reagiraju na njega, a mi možemo percipirajući budućnost oduzeti sebi život. Boluješ od nečeg i znaš što će biti, pa odlučiš prekinuti Boga u pola rečenice. Ili kažeš: „Ja više neću živjeti jer me Mirjana ostavila.“ Kod lava je: ako neće ova lavica, hoće druga. Naravno, ima i takvih ljudi, no u drugih vrsta nema abnormalnih razlika između dva pojedinca. Kod ljudi imaš Hitlera i nekog anonimnog dobrog tipa u Zaprešiću koji je cijeli život volio svoju djecu, trudio se. – Gdje u svojoj svakodnevici najviše susrećete Boga? Bog je miran, nema tu euforije. Druga strana je euforična i padavičari, a on djeluje u jednom miru, zato se ne primjećuje. Ne možeš ga biti stalno svjestan, to je nemoguće, ali kad treba djelovati prema drugom, čovjeku, prema slabijima, prema životinjama, prema pruženim rukama, e tu je on. Onda te on usmjerava ili te usmjerava ljubav prema njemu. Ta ljubav znači „Ne želim Te razočarati“. Ja papirić iz auta ne bacam samo zbog Krista. Zamisli koja glupost. Ne jedem petkom meso. Za sto milijuna eura ne bih to učinio nikad. Ne mogu zaspati da se ne pomolim i upalim svijeću. Nema šanse. Jednom sam u tri ujutro sjeo u auto i išao po dućanima tražiti svijeću. Neke stvari koje sam mu rekao i obećao nema teorije da prekršim. Mogu ja zaspati, ali se trgnem. Nisam se pomolio – odmah panika. Neki kažu „Nema dokaza za Boga“. Pa nisam rekao da znam da ima Boga, nego da vjerujem. Da kažem da znam da ima Boga, onda bih trebao dokaz, ali ako kažem da vjerujem, onda je upravo suprotno jer vjerujem. – Čuda za Vašu vjeru, dakle, ne trebaju? Čuda traže nevjernici da bi povjerovali. Ne smijem se dati čudu, onda se srce neće promijeniti, ali ćeš na van biti vjernik zbog straha. Čudo je moja ljubav prema Pavli. To je najveće čudo u svemiru, da toliko volim svoju kćer. To je čudo. Njen zagrljaj, poljubac, to je čudo. Što tražiš, da ti Gospa zasvijetli? Je l’ to treba da bi povjerovao? Svjetleća Gospa se može kupiti u Milanu za 35 eura. – Vjerujete li onima koji kažu da žive ispunjeno bez Boga? Ima ljudi koji imaju druge prioritete. U životu ih nešto drugo ispunjava i čini sretnima. Nisu svi oni zločesti. Nije im dano, nisu još pozvani, ali svi će biti pozvani. Bitno je da ne proganjamo one koji ne vjeruju, iako neki od njih nas proganjaju. U Svetom pismu piše ako te netko traži gornju haljinu, daj mu i donju. To govori na kakvo smo strpljenje pozvani. – Brojni kažu da prihvaćaju Boga, ali ne prihvaćaju Crkvu, svećenike, ponekad su sablažnjeni… Moj stav je da treba željezna metla, makar trojica ostala. Ne smiješ biti sablazan. Ima u Zadru neka budaletina koja je maltretirala djecu, kažnjen je zabranom da drži mise. Ma, odmah marš na polje, nema razgovora. Isključivost se tu traži. Isključivost ljudi koji su pozvani. Nema popusta. Jer kao prvo, pozvani su, kao drugo, ljudi ih štuju zbog toga, pa su baš zato na medicinskoj vagi. Nema tu „I mi smo ljudi“, „Pusti me da griješim“. Ne može! Ne može se dogoditi da se ja satima vozim do samostana kako bih mladima govorio o vjeri, uđem u ‘backstage’, tamo vino, krljenje. Pitaju me „Jeste li za vino?“, „Ne hvala, treba mi mozak.“ Treba biti strog, ali pravedan. Naša vjera brani, ali istovremeno oprašta, takav je Bog. Previše brani za ljudski ukus, ali ti i oprosti. Da nema grijeha, kako bi dobrota došla do izražaja? Kako Pavao kaže, po grijehu se rascvjetalo milosrđe. Crkva treba naviještati radosnu vijest. Nema nosine do poda, kao da smo na sprovodu. Je li Krist živ? Je. Je li uskrsnuo, je li spasitelj, je li život vječni, je li na kraju sretan završetak? Svi se ponašaju kao da je netko umro. Nitko nije umro niti ćemo umrijeti. Radost se treba unijeti u obraćanje, u zajedničke molitve. Radost! Što ti je, daj malo digni tu nosinu. Nasmiješi se. – Imate li kao kreativna osoba problema s autoritetima unutar Crkve? Kada je autoritet bez pokrića imam. Na odjeću uopće ne gledam, osim pape koji vuče autoritet od Petra. Ima boljih i lošijih svećenika. Ja kažem: „Hajde da vidim što ću osjetiti kad ti propovijedaš“, ako netko propovijeda da treba glasati za ‘Mirka’, žao mi je… Ili kao što je jedan kojeg poznajem rekao: „Prije kada sam blagoslivljao kuće, mogao sam kupiti Golfa, a sad…“… Kako da mi on bude autoritet? – Koliko Vam je važan sakramentalni život? Sakramenti su jako važni, posebno ispovijed. Prvo je dakako krštenje, da se ogrnemo Kristom, ali ispovijed je nevjerojatno važna. Potpuno nam je normalno da ponedjeljkom, srijedom i petkom ide smeće iz kuće, ne želimo da nam je zagađena kuća, ali pitanje je – kada bacamo nataloženo smeće iz sebe? Kontaminirani smo zlim slikama, zlim svojim postupanjima. Ispovijed je mogućnost da krenemo obnovljeni ponovno. To je jako važno. Bog zna što nam treba i prije nego što zaištemo, ali bitno je tražiti oprost, navesti što si napravio i pokajati se. – Često ste gostovali po župama, kako su vjernici reagirali na Vas u toj ulozi? Reagirali su odlično. Iako je percepcija mene zbog mog posla drukčija, pa se mnogi malo iznenade. Meni je čast uopće govoriti o vjeri kada me pozovu, ali neću se ići sam nametati okolo. Tko me pozove ja se odazovem bez zadrške. Pa i u Sarajevu na Federalnoj televiziji ili bilo gdje drugdje. – Malo tko se iz javnog života usudi tako otvoreno govoriti o vjeri. Što mislite, zašto je to tako? Ne znam. Vjerojatno nemaju dovoljno čvrstu vjeru. Ja bih umro od žalosti kada bih zatajio Krista. Ali treba razlikovati dvije stvari. Oni koji šute kad ih se pita o njemu na taj način ga taje, ali šutjeti kad te nitko nije pitao je ok, jer nisu svi pozvani na to. Nisu svi sposobni govoriti o vjeri. Svećenici su pozvani na to, a laici kada ih se pita. Tako stvari stoje i tako trebaju stajati. Ne možeš pustiti svakoga da govori o tako osjetljivim temama, koje uključuju i brdo dogmi koje čovjek teško može sam dokučiti jer je tu opasnost da se Boga svede na vlastitu intelektualnu ravan. – Jedna od stvari koja se da iščitati iz Vaših razmišljanja o životu jest naglasak na zahvalnosti. Nedostaje li nam kao vjernicima, zahvalnosti? Ja kad se molim, prvo zahvaljujem. Na životu, na svjesnosti, na djeci, na Kristu, spasu po njemu. Potrebno je zahvaljivati, a ne samo „Bože, je l’ bi mi mogao na Golfu malo zadnji vezni lim popraviti?“ Bog nam je dao razum, sposobnosti, slobodnu volju, kročenje kroz život, nošenje križeva. ‘Ajd malo sam nešto. Mi smo kao čovječanstvo dosta veliki davež. Zamisli kako to izgleda. Netko umre za tebe na križu i ponese sve grijehe, pobijedi smrt, i onda bi ti još nešto. Pavao je rekao: “Dan mi je neki trn koji me bode godinama i onda sam molio da mi se to makne, pa mi je bilo rečeno: ‘Dovoljna ti je moja milost.’“ Čovjeka treba biti stid nabijati mak na konac, iako moliti treba, ali i zahvaljivati. U Knjizi o Jobu je glavni lik bez razloga nastradao i krenuo se žaliti Bogu: “Ja koji sam ti uvijek služio…”, polako dečko. Najbolji odgovor je: “Imaj povjerenja malo u Boga.” Je l’ sunce izlazi? Je l’ se zemlja vrti? Hajde malo vjeruj, imaj povjerenja. Al mi bi: “Daj mi sutra oko 2…” Nigdje u Novom zavjetu ne piše koji su brojevi za loto. Čak naprotiv, nadrljali smo jer nismo od ovog svijeta, i zato kao ričući lav oko nas obilaze. – Obrate li Vam se ponekad prijatelji koje poznajete više godina s pitanjem o vjeri? Više ih to čudi. Radim to što radim. Relativno sam imućan, nemam financijskih problema. Poznat sam i, po nekim svjetovnim kriterijima, uspješan, pa se pitaju kako to da sam vjernik jer vjernik treba biti bakica koja je dva dana pred smrt pa ju je uhvatila panika. To ih čudi. – Ne treba ništa, a vjernik? (Smijeh) Da, to je kao da uđeš u Konzum i voziš prazna kolica. – Rekli ste jednom: „Najveća bitka na svijetu je bitka za mlade.“ Kako Vi svojim kćerima prenosite vjeru? Već jesam. Odlične su, fenomenalne. Čak su i veći „daveži“ od mene. – Kako ste uspjeli, čini se da mnogi ne uspijevaju? Pa lijepo, razgovorom. Vlastitim primjerom. Ljubavlju. U našoj kući je nevjerojatno ozračje, to svi govore koji nas posjete, koliko se volimo. To je Bog. Ljubav. Ne požuda, ne ovisnost, čista ljubav, bez ideje da ti se to vrati. Ne očekivati ništa. – Je li onda kriza mladih kriza obitelji? Je, apsolutno. Trebalo bi biti: brak iz ljubavi, djeca iz ljubavi, prilagoditi se, opraštati, vjerovati jedni u druge, a brak je postao: „Ajmo se oženit’“, „E, ajmo ima tu iza ugla…“. Nema ljubavi, to ti je to. – Je li to povezano s modernim vremenom? Uvijek je toga bilo, naše vrijeme je samo jako dobro označeno: s medijima, društvenim mrežama, pa se čini drugačije, ali tako je uvijek bilo. Imaš Tita Lukrecija koji prije Krista piše: „Jadni Katule, vidjet ćeš ti kad se zaljubiš…“ Priča je ista jer se ljudi nisu promijenili, u tom smislu nema napretka. Što uopće znači moderni čovjek? Shakespeare je po tome budaletina, Mozart, Čajkovski… Ne, nema napretka u ljudima, osim što prije nisu podgrijavali u mikrovalnoj, ali priča je ista. Ne stojimo na mjestu, ali nema novog čovjeka. Istina, imamo više informacija. Ja ni kriv ni dužan danas znam kakva je situacija u Peruu. Znanje jest odlična stvar, ali mi se u osnovi nismo promijenili. Nema formule za dobre veze i uspješan brak, za ono što je uvijek isto ne postoji formula inače bi netko izbacio formulu. Prava ljubav je jedini zakon iznad svega. – Kako gledate na pristup mladima unutar Crkve? Kada govoriš o Kristu treba gorjeti, ako ne goriš, onda šuti. To nije dvojica na gitari pa nešto ‘revu’. Jednom sam bio pozvan da govorim o vjeri u Mariji Bistrici, rekao sam da ću doći ako neće biti ‘dvojica s gitarom’. Pitao me jedan svećenik: „Zašto su kršćani uvijek radosni?“, rekoh: „Nisu uvijek radosni“. Isto govorim za mlade, nisu uvijek radosni. Ne mogu se smijati na nečiju nesreću, nego plačem i ja. Treba biti normalan, reagirati na okoliš kao normalno ljudsko biće. Što imaš stalno biti euforičan. To je nemoguće. Slično je s djecom. Ako govoriš s Francuzom, govori francuski, ako govoriš djeci, govori djeci. Reci im: „Postoji još jedan otac koji vas voli, koji čuva stan za vas.“ A ne: skakavci, faraon…, to imaju u Andersonovim bajkama. Veliki je posao prići djetetu, to je ogroman i odgovoran posao za sve svećenike, za roditelje i za društvo u cjelini. Stoga djetetu treba prilaziti polako. Čekati da stane na noge, da počne razmišljati. Djeca nisu glupa, nego nisu iskusna, ali su inteligentna. Moraš dobro i pažljivo odabrati. Puno se treba na tome raditi, to je jako važno. Nije to samo „Ja ću im nešto pročitati“. Da je tako, tko god bi pročitao postao bi vjernik, ali nije tako. Kad prilaziš takvom biću, operi ruke, jezik, usta i pazi što govoriš. Puno su važnija od tebe koji propovijedaš i pred Bogom i pred ljudima.
26.01.2019 20:27    Interview   0 Zakon o useljavanju u Njemačku: Dva olakšavajuća elementa i jedna poteškoća O novom Zakonu o useljavanju u Njemačku za Deutsche Welle je govorila Dr. Carola Burkert, ekspertica za migracije u Institutu za istraživanje tržišta rada u njemačkoj saveznoj Agenciji za rad. Zakon o doseljavanju radne snage za mnoge na Balkanu zvuči kao ostvarenje sna. Veliki broj njih sanja o Njemačkoj, gdje će imati priliku raditi u svojoj struci i imati bolji život. Vidite li i vi to tako? Ovaj zakon prvenstveno ima za cilj da zadovolji potrebe njemačke ekonomije za radnom snagom, ali i da osigura i kontrolira dolazak radne snage iz trećih zemalja. To je svakako jasan signal radnicima iz trećih zemalja da je sada fokus na kvalificiranim radnicima i ako imate neophodnu kvalifikaciju, onda to zaista može biti i ostvarenje sna. Ali put do ostvarenja tog sna i nije baš lagan. Hoće li ovaj zakon donijeti olakšanje? Ono što je novo u zakonu se može sažeti u tri toćke. Prvo, on izjednačava osobe sa srednjom stručnom spremom i osobe sa sveučilišnom diplomom. To je velika novost, jer je prethodni zakon uglavnom uzimao u obzir samo osobe s visokom stručnom spremom. Sada je to prošireno i na stručnu radnu snagu. Druga stvar je ukidanje tzv. Vorrangprüfunga (kriterij prema kojem kompanija prvo mora pokušati da za određeno radno mjesto pronađe osobu u Njemačkoj ili u EU, pa tek onda dolaze u obzir kandidati izvan EU). To je također olakšanje. Treća stvar, koja nije olakšavajuća, nego više predstavlja prepreku, je to da će se zahtijevati dokaz poznavanja njemačkog jezika pri traženju posla. Dokaz o znanju njemačkog jezika je uveden kao kriterij za rad ili za priznavanje stranih stručnih diploma. Dakle, u novom zakonu postoje dva olakšavajuća elementa i jedna teškoća. Zakon će stupiti na snagu tek u siječnju 2020. godine. Na Balkanu zbog toga vlada i razočaranje, zbog toga što su se mnogi nadali da će se to dogoditi mnogo ranije. Zašto je došlo do kašnjenja? Kašnjenje ima svoje razloge, jer primjena zakona zahtijeva i usvajanje neophodnih propisa i članaka koji se na njega odnose. Drugo – i ovdje možemo napraviti vezu s Uredbom o Zapadnom Balkanu – administracija mora biti pripremljena. Postoji ideja za stvaranje centralnih ureda za strance, u kojima će se fokusirati na različite procedure. Dolazak novog broja kvalificiranih radnika stavit će administraciju pred velike izazove, jer će doći do novog povećanja broja zahtjeva za vize. Mislite li tu na već postojeću administraciju u Njemačkoj ili na administraciju u njemačkim veleoslanstvima u zemaljama Zapadnog Balkana? Mislim na oboje. Očekuje se da će se u Njemačkoj stvoriti centri za strance u različitim saveznim zemljama, gdje će zadaci biti centralizirani. S druge strane, zna se da će doći do povećanja broja zahtjeva za vize u veleposlanstvima. Za sve to treba biti spreman. Ono što mene brine je to da već sada postoje problemi s dobivanjem termina u veleposlanstvima, liste čekanja su jako duge, online sustavi rade samo djelimično. Situacija će postati još teža, jer se predviđa povećanje broja zaposlenih i proširenje kapaciteta u veleoslanstvima, ali se u obrazloženju zakona ne spominje kako riješiti tu situaciju konkretno. Rečeno je samo da će to dovesti do značajnog povećanja broja zahtjeva za vizu i povećanja rada njemačkih veleposlanstva u inozemstvu. Kako će se nositi s tim, kada već sada ima problema … Kapaciteti tih administrativnih centara moraju se poboljšati. S druge strane, potrebno je uvesti procedure za olakšavanje procedura, kao što je digitalizacija, ali to je samo teorijski. A praktično? Tu leži problem. U obrazloženju Zakona o useljavanju ne postoje precizni podaci o tome koliko dodatnih radnika je potrebno za svako velepolanstvo, a niti do kada to treba riješiti. Nažalost, takvih podataka nema. Postoji samo jedna svijest da je potrebno povećati kapacitete. Ali, u tekstu tog obrazloženja, rečeno je da se zbog nedostatka tih podataka ne može konkretizirati gdje se i na koji način moraju povećati kapaciteti. Drugim riječima, nije poznato kakve su točno te potrebe – ni u kvantitativnom smislu, niti u vremenskom smislu. Bojim se da ćemo opet imati problema kao što smo ih već imali priliku iskusiti kada je pitanju “Uredba o Zapadnom Balkanu” – morat ćemo se boriti s izazovima administracije. Može li biti olakšanja ako se radne vize stave kao prioritet u odnosu na druge vize… Zakon predviđa ubrzani postupak, odnosno tzv. Fast track. ukoliko poslodavac plati određeni iznos i obrazloži zašto bi se trebao odvijati taj brzi postupak. Ako se to dogodi, onda se taj ubrzani postupak aktivira s određenim rokovima. Za to će biti zadužene kontakt osobe u uredima za strance ili u veleposlanstvu. Kako konkretno ubrzati proceduru? Tvrtka mora to zatražiti i dokazati da postoji hitna potreba za rješavanjem problema nedostatka određenog radnog mjesta, potom da je pronašla adekvatnu osobu za taj posao iz inozemtva. Tako će on moći proći kroz brzu proceduru za podnošenje zahtjeva za vizu. Poslodavac će imati priliku da se brzo poveže s uredom za strance ili veleoslanstvom. To je sve planirano, ali još uvijek nije definitivno konkretizirano. Zakon takođe predviđa i da će osobe imati priliku doći u Njemačku na šest mjeseci, bez ugovora o radu, ali sa ciljem traženja posla. Za to će im opet trebati viza. Ako u tom razdoblju osoba pronađe posao, hoće li se on ili ona morati vraćati u zemlju da bi podnijela zahtjev za vizu u veleoslanstvu ili će on ili ona to moći obaviti u Uredu za strance u Njemačkoj? Nema jasnog odgovora na ovo, jer to sve praktično nije provjereno. Ali smatram da je problematično dolaziti na šest mjeseci da bi se tražio posao. Istina je da je to sada moguće i za srednju stručnu spremu, a prije je to bilo moguće samo za fakultetski obrazovane osobe. Tu treba biti na oprezu, jer je to opet moguće samo pod određenim uvjetima– priznavanje diplome, poznavanje njemačkog jezika, barem na razini B1; osoba će morati dokazati i da u ovih šest mjeseci može sebi osigurati sredstva za život. Treba reći da je ova šestomjesečna viza već postojala za one sa visokim obrazovanjem i da se ta mogućnost zaista malo koristila. To je zato što ove uvjete nije lako ispuniti. To opet komplicira i produžava proces dolaska? Problem koji vidim je priznavanje diploma. Dugo se čeka na vizu, ali ne treba zaboraviti i da se jako dugo čeka na priznavanje diplome ili profesionalnog certifikata. Dakle, imamo dvije paralele – dobivanje viza i priznavanje diploma. To je po mom mišljenju nejasno. S druge strane, kako prevladati preopterećenost zaposlenih koji se bave ovim pitanjima? Zakon je brzo napisan, ali ono što je potrebno je kvalitativna, brza i učinkovita ekspanzija administracije – unutar i izvan Njemačke. Da bi se ovaj zakon mogao i provoditi neophodno je uspostaviti daleko bolju infrastrukturu.

Teme Mostar

14.03.2019 15:27    Teme Mostar   0 FOTO/ Mostarski školarci zainteresirani za recikliranje e-otpada U prostorijama Narodne knjižnice HNŽ, Mostar učenici Srednje elektrotehničke škole Ruđera Boškovića iz Mostara, 13. ožujka 2019. godine, u pratnji profesorice Elvire Gagro priredili su radionicu 'Reciklirajmo e-otpad – gradimo odgovorno društvo'
08.03.2019 13:01    Teme Mostar   0 VIDEO/ Pogledajte što bi građani pitali gradonačelnika Mostara Mostarska udruga Futura-Pravo na grad koja se bavi kvalitetom življenja donosi 'glas naroda' kroz razgovore i pitanja koja bi stanovnici Mostara postavili svome gradonačelniku.
08.03.2019 12:22    Teme Mostar   0 U Mostaru prijavljeno 330 šteta od olujnog vjetra U Gradsku upravu Mostara do ponedjeljka 4.ožujka 2019. godine do kada je propisani rok za prijavu, zaprimljeno je 330 predmeta za procjenu šteta koje su nastale od olujnog vjetra koji je zadesio područje Mostara 23. i 24. ožujka 2019.

Teme BiH

07.03.2019 15:05    Teme BiH   0 ​VIDEO Nobilo: Slučaj Dragičević bit će jedna od najvećih obmana u povijesti Odvjetnik Anto Nobilo bio je dio pravnog tima vezanog za slučaj ubijenog Davida Dragičevića u Banjoj Luci. Uskoro će se navršiti godina dana od kad je umro David Dragičević, a za njegovu smrt još nitko nije odgovarao.
04.03.2019 20:43    Teme BiH   0 Što se dogodilo s najtraženijim teroristom iz BiH i vođom vehabija iz Gornje Maoče? Nusret Imamović, radikalni vehabijski vođa iz Gornje Maoče, kojeg je američki State department još 2014. godine stavio na specijalnu globalnu listu deset najtraženijih terorista na svijetu, i dalje boravi u Siriji, u koju je otputovao iz BiH još 2013. godine.
03.03.2019 21:23    Teme BiH   0 Stan u Münchenu stoji 2750 KM mjesečno "Tek vani čovjek shvati kako je dobro biti kod svoje kuće, ne plaćati stanarinu, posijati pšenicu i posaditi krumpire u ove proljetne dane i biti svjestan da što god loše da se dogodi, nećeš umrijeti od gladi.” Tim riječima sugovornik iz Hercegovine na radu u Njemačkoj objašnjava svoju situaciju u “obećanoj zemlji” i uvodi nas u još jednu gastarbajtersku temu, piše Večernji list BiH. Stan u užem centru Ovog puta fokusiramo se na dio gdje govori o plaćanju stanarine i analiziramo cijene najma stanova u zemljama u koje ljudi iz BiH tradicionalno idu. Andrej Nikolić, koji je otišao u Njemačku, danas živi u središtu Münchena i stan plaća 1402 eura ili oko 2750 maraka. "Stan je nekih 90 kvadrata, u užem centru grada je, platim i garažu 55 eura, zatim osiguranje koje je 139 eura. Od toga je 40 eura osiguranje stana", govori Nikolić. I ne radi ni o kakvoj prenapuhanoj cijeni, nego o stvarnoj cijeni stana u centru ovog grada, što potvrđuje i njemački magazin Immobilienscourt24, koji je analizirao prosječne cijene nekretnina u Münchenu, Frankfurtu i Stuttgartu. Tako se na rubovima Münchena stanovi kreću od 500 do 800 eura mjesečno, a u centru gore spomenutih 1400 eura. U Frankfurtu su, piše isti magazin, cijene najma stana prihvatljivije nego u Münchenu i u prosjeku iznose oko 800 eura. U Stuttgartu, pak, prosječna cijena najma dvosobnog stana iznosi oko 1000 eura. Ako se takve cijene čine pretjeranima, onda spomenimo još neke zemlje. Tako je prosječna cijena stana u Norveškoj, kad se preračuna u konvertibilne marke, oko 2500 KM, u Švicarskoj 2100 maraka, a najniža je od popularnih zemalja za ovdašnje ljude cijena najma stana u Švedskoj, iznosi 1300 KM. Marko, koji živi u Irskoj, u gradu Corku, trosoban stan plaća oko 1800 maraka, a zimi plati i 300 KM struje, tako da bez solidne plaće, koja iznosi više tisuća eura, nije previše isplativo živjeti u toj, a, kako stvari stoje, ni u ostalim zemljama. Međutim, trend odlazaka je neminovan, a on će se nastaviti jer “obećana zemlja” Njemačka od 2020. godine planira olakšati ulazak onima koji žele doći i raditi u toj zemlji. Sve ponovno podsjeća na vremena kada se masovno odlazilo s ovih prostora, što potvrđuju i nedavne riječi velikana hrvatskog glumišta u BiH Mire Barnjaka koji je, govoreći o “Rodijacima”, štivu legendarnog Petra Miloša, kazao kako mu se tekst čini aktualnijim sada nego 1993. kad je napisana prva adaptacija za potrebe Hrvatskog narodnog kazališta. "Odlučili smo ga još malo doraditi s obzirom na to da su sada aktualni odlasci u Njemačku, Austriju, Irsku, Švicarsku...", kazao je Barnjak, a “Rodijake” dočekuju prepune dvorane, osobito u ljetnim mjesecima kada kući dođu oni koji su sve te pustolovine na svojoj koži iskusili. Povratak kući I tako, vrijeme prolazi u tuđini, a misli se mnogima, kao sugovorniku s početka teksta, vraćaju u rodni kraj. Ondje gdje na kraju mjeseca nećeš razmišljati hoće li ostati dovoljno da se plati stan od dvije tisuće maraka i gdje znaš da se neće skapavati od gladi jer ima zaliha hrane dok ne prispije ono što je upravo posađeno. U tim mislima neki će se sigurno odlučiti i na povratak kući.

Teme Svijet

01.03.2019 20:01    Teme Svijet   0 ​Glavni zapovjednik američkih nuklearnih snaga: Nismo u stanju odgovoriti na nova ruska oružja Načelnik Strateškog zapovjedništva Oružanih snaga Sjedinjenih Država, general John Hyten, upozorio je sredinom tjedna Senat kako američke snage nisu u stanju obarati ruske rakete te da bi bilo najbolje rješenje produžiti ugovor START-3 između Moskve i Washingtona.
27.02.2019 09:43    Teme Svijet   0 ​Fra Mario Knezović: Vrh medijskoga uspjeha u Hrvatskoj je taj tko će bolje pljunuti na Crkvu Iste ovakve naslovnice s ciljem da ogade Crkvu i Stepinca pojavljivale su se u vrijeme komunizma. Tada je uz Stepinčevu sliku pisalo kako je zločinac koji djeci vadi oči. Tim stazama revolucije i danas neki mediji marširaju. Naravno da ovo sad nije širenje mržnje. Reći nekome da je glup i gluplji je pohvala i izraz ljubav!?
18.02.2019 19:55    Teme Svijet   0 ​Hitlerov nacist: Nikad uhvaćen ni ubijen, ne zna se gdje je Reinhard Heydrich je 1936. godinee bio na čelu Gestapoa, a Heinrich Müller je bio njegov šef operacija. Pod njegovim vodstvom, Gestapo je uništio opozicijske skupine, uključujući podzemne mreže socijalista i komunista.