Podijeli članak

Zamislite da nemate u čemu kuhati. Zamislite da ste nekoliko stotina godina živjeli u robovskom društvu, to jest u turskom carstvu gdje je robovlasništvo bilo službeni poredak. Imati roba je bilo uobičajeno kao danas imati lonac. Da podsjetim, nisu si svi mogli priuštiti ni peć ni lonac. Naši su podjarmljeni preci kuhali nasred kuće, u metalnom kotlu. Kuće, od slame ili drveta, nisu imale prozora ali su imale dva ulaza. Ili dva izlaza, ako naiđu Turci naoružani do zuba, da odvedu vas ili vašu djecu u roblje. 

To da su pripadnici svećenstva nekoga spašavali, notorna je laž. Pomagali su Turcima u njihovoj prljavoj raboti. Ni vlastela nije bila puno bolja. Prodavali su svoje podanike u roblje čim ne bi imali da plate trećinu ili desetinu. Nekad se dovoljno sjetiti da smo stotinama godina bili odvojeni od europskih političkih kretanja, od radničke evolucije i industrijske revolucije, nije nimalo pomoglo, baš kao što nije pomoglo to što smo isto toliko bili odvojeni od europske književnosti, slikarstva, orkestara, koncerta, valcera, polke, društvenih igara, pismenosti... 

Jezik administracije je bio turski, pismo arapsko. Tek kasnije je Kemal Ataturk silovao Tursku i učinio je shizofrenom nametnuvši joj njemačko pismo. Neću ni misliti kako bi bilo da mene natjeraju da pišem arapskim pismom umjesto ova dva na kojima pišem. Brrrrr... Ne dao Bog.

Nije bilo bolje ni kasnije. Došla je Austrija i podržala feudalni sustav u nastajanju. Glad je i dalje ubirala danak. Čak je i danak u krvi ostao. Austrijanci i Ugri su nemilice trošili naš svijet u svojim ratovima sličnim današnjim američkim. Izvjesnom sloju ljudi omogućeno je obogatiti se, baš kao i ovima danas, da umjesto njih zadrže vlast i uredno sebe i svoje gazde opskrbe novcem. Rat, Prvi svjetski, učinio da skoro polovina jednog naroda i dobar dio druga dva, nestane. Jugoslavija je, ona stara, bila slična današnjoj BiH. Jedan je narod, srpski, odlučivao za druga dva. Danas bošnjački nastoji uraditi to isto, ali postoji neki Milorad pa još nisu uspjeli... Hrvatskim narodom već gazduju, ali ne potpuno. Kako god, Juga je bila malkice nikakva i nategnuta, kao i ona druga. 

Preskočimo koju pokoru i probudimo se danas. Napravili su nam državu. Bilo je tu i znanih i stranih. Predsjednik današnje države, poznati nam rahmetlija rodom iz Beograda, predstavljao je (đavo će ga znati kako su mu dopustili) i narode koji ga nisu izabrali. Vladao je uz pomoć pripadnika tog naroda koje je on izabrao. I tražio je lonac. Lonac sa zidovima, ručkama i dnom, lonac u kojem će se njegov narod osjećati udobno i ugodno. 

Rahmetlija je bio sretan kad su mu dali lonac i kad nas je, uz njihovu pomoć, strpao u njega. Danas se slabo jede, tanko živi, plaća je 200 do 300 eura. Jer, znate, drvo nije sprovodnik toplote nego izolator, ne smije se staviti na visoku temperaturu jer će izgorjeti... U drvenom loncu se ne može ništa skuhati.

Piše: Veselin Gatalo