Podijeli članak

Ne tako davno, Mostar i Bosna i Hercegovina su bili puni stranih radionica. Ne onih koje proizvode platno, cipele, odjeću, torbice, osovine i vratila, bile su to radionice koje su proizvodile nove nas. Bio sam na nekoliko takvih. Najpoznatije su bile one o nenasilnom rješavanju konflikata. Sjedim ja tako, preda mnom dva mlada čovjeka iz Crne Gore. Simpatični, jednostavno ali pristojno odjeveni, samouvjereni... 

Počinju razgovor koji prerasta u raspravu. Rasprava prerasta u svađu. Čini se da će se dva mlada čovjeka potući. Vidi se da su predstavu izveli stotinama puta pred deset i više puta budalaša kao što sam ja. Na kraju, nakon vrhunca svađe, izgrle se i izljube kao dvojica najrođenijih koji se spremaju podijeliti vreću nezarađenih para i gajbu teretne pive. Onda počinju ispitivati nas, budalaše agresivne koje su došli naučiti da jedni drugima oči ne iskopamo, kako bismo mi izbjegli konflikt. Aida kaže da se ona ne bi ni počela svađati. Oni odmahuju glavom, kao „e, mala, ništa nisi shvatila“ i govori joj kako je sve počelo razgovorom a ne može se ne razgovarati. 

Mile, jedan drugi, kaže da bi se prividno složio s drugom svađalicom i zadržao svoje mišljenje za sebe. Opet pogrešno. Cilj je kompromis, cilj je da na kraju obje svađalice popuste i da misle isto, jer je to način da se izbjegne daljnji konflikt. Tomo je rekao da ima ljudi s kojima i ne ulazi u razgovor jer zna da će se posvaditi. Opet ne valja. Razgovarati se mora, inače će doći do konflikta kad-tad. Tomo jadan pita kako će doći do konflikta ako se ne nalaze zajedno i ne pričaju. Džabe, dvojici performera i motivatora to nije ispravan dogovor. Na kraju pitaju i mene, tada mladog i iskusnijeg u fizičkim nego u verbalnim sukobima, a ja im kažem da nisam od velike priče, da ne volim kad utjeruju svoju pamet u moju glavu i da ne volim kompromise ako mi ne daju argumente, da se neću složiti ni s kim niti popuštati tek radi mira u kući.

Moj je odgovor, budući da sam bio najveći budalaš tu, bio i najgori. Obojica su digla ruke i smijala se. Ja pitao: „Šta je smiješno, majmuni...!?“. A oni su se prestali smijati i zgledali se. Predstava je bila gotova i svi smo zajedno, sretni i pomireni, otišli na pizzu i pivo...

Radionice su se prorijedile, uskoro i nestale. Čika Soroš je vidio da je mala vajda od radionica, da smo skloniji svome mišljenju nego njegovu. Zato je potražio medije, one koji žive od toga što ne objave, od reketarenja i plaćenih članaka. Vidio je da se to više isplati. Vojska blogera, kolumnista, profesionalnih podučavatelja utjerivanja Soroševe pameti u našu glavu, našla je svoju svrhu. Deseci milijuna dolara su stigli na birane račune s kojih se pare dijele pojedincima i redakcijama. 

Jedan predsjednik, jedan vladajući narod, jedna vlast i jedan glas koji će progovarati za sve nas. Na engleskom, vjerojatno. Jer, kad svi budemo isti i isto mislili kao izabrani narod, neće više biti konflikata. Kad svi budemo mislili što i čika Soroš, neće više biti sukoba, čak ni potreba za kompromisom, jer ćemo svi biti u pravu.