Podijeli članak

Ima tako poslova koje bi čovjek samo poželio imati. Recimo, onakvi kakve smo zamišljali kao klinci. Tješiti putnike kad im pobjegne autobus, recimo. Šamarati voćke dok ne pocrvene. Ili da se dočekuju pred ulazom djeca koja se vraćaju doma nakon 11 sati.

Fino bi skupili po 5 do 15, možda i 25 maraka mjesečno (od toga koliko je djece po stanu) za onoga koji bi stražario na ulazu i čekao djecu koja bi se vratila kasno. Navedeni djelatnik, obnašatelj dužnosti (evo nove riječi) „priprijetnika“, namrgođen bi sačekivao zakašnjele mladunce. Oni „recidivisti“ koji se često vraćaju kasno, dobili bi žestoku grdnju tipa „Jesi li ti normalan(na)? Hoćeš li u grob da me oćeraš? Misliš da sam ja život na smeću našao(la)!? Šta ja mogu pomislit' u ova doba, a!? Htjeo (htjela) sam sad policiju zvat', još pet minuta...! Đubre jedno dabili đubre... Bolje bi bilo da sam... Daj telefon! Mrš u krevet!“. Šamari bi se posebno plaćali i bili bi izvođeni u diskreciji podruma, pošto se to kosi s modernim pravilima odgoja. Oni koji po prvi put okasne, dobili bi tek prijetnju kažiprstom, zabrinut pogled i odmahivanje glavom.

Sad to ne bi bilo moguće. Prošla su vremena kad su su se djeca bojala roditelja. Sad se roditelji boje njih.

Ali, jedan posao je još uvijek kao izmišljen, dobro plaćen, ne iziskuje ni znoj ni suze. Izražavanje zabrinutosti i laganje, to je opis radnog mjesta visokog predstavnika. Sadašnji, vjerojatno i doživotni visoki predstavnik ima visoku plaću. Za kojih 20 radnih dana (radnih... pa tako se kaže...) dobije 24. 000 eura. Znači, za svaki dan po 1200 eura. I kad je na odmoru, taj mjesec isto. 24. 000. Znači, za svaki dan dobije 3 (slovima tri) prosječne plaće. Pa kaj nas briga, ne plaćamo ga mi, rekli bi. Nije istina. Taj novac, tih 1200 eura po danu nam ide kao „pomoć“ u svijetu u kojem ništa nije besplatno.

Lijep je to osjećaj.  Skoro 150 eura na sat, ti jarca! 3 eura i 50 eurocenti po minuti. Valentin Inzko, dok se pomokri, zaradi dnevnicu radnika u proizvodnji. Pola minute dok razgleda toalet, pola minute dok pronađe vršnjaka, pola minute dok se pomokri, pola minute dok si zakopča rajsferšlus, nekoliko sekundi dok se malo ogleda u špiglu, par sekundi da pusti vodu... Izlazak, gašenje svjetla, sve to skupa uzme kojih 3-4 minute.  10-15 eura! Dnevnica radnika u proizvodnji koji zgrbljen radi po cijeli dan. Skoro dvije dnevnice radnice u Konzumu, one koja radi subotama i nedjeljama! A tek velika nužda. Pa još ako čita dok čeka da nam ostavi dio sebe u luksuznom smještaju koji, u konačnici, svi imamo platiti. Čitavih 10 – 15 minuta ako mu u WC-u ostave kakav strip ili golotinju!!! 50 – 60 eura dok se olakša, miša mu šarenog!!!

Ja, da sam na njegovu mjestu, ostavio bih sve fiziološke potrebe za radno vrijeme, između laganja i izražavanja zabrinutosti. I, nešto kontam, čovjek je stalno zabrinut. Valjda uslijed toga toliko vremena provodi u toaletu. Izražava stalno zabrinutost zbog vodstva Srba i Hrvata. Sreća pa se nikad ne sjeti upitati se kako je nama. To bi tek bila zabrinutost...