Podijeli članak

Ulice puste. Tišina odzvanja. Poneki automobil prođe pustom ulicom, prebrzo, kao da bježi od nečega. Za sobom ostavi uskovitlano lišće koje nastavi maltretirati i sjeverni vjetar, kao da mu nije dovoljno što je lišće već izmučeno, mrtvo i suho. Čitava je godina umrla sinoć, sunce joj je došlo na sahranu, vjetar je tu da je isprati. Ništa neobično. Sahranili smo vlastite živote, države, prijatelje, obitelji, sjećanja, snove, na kraju i sebe. Niz rastanaka s ljudima i vremenom nas je učinio slabim poput tog lišća kojim se bezobrazno poigrava vjetar i gomile jurećeg lima s njemačkoga groblja automobila. Još živi automobili s groblja auta razvoze ljude pune smrti ljudi i svjetova. Stotine mrtvih, poznatih i nepoznatih možda nam nešto i poručuje rasplesanim lišćem. Mrtvi su, naime, još tu. 

Za njih otprilike znamo gdje su, možemo ih naći na nekom od grobalja. Ljudi koji profesionalno propovijedaju vjeru kažu da su na boljemu mjestu, barem većina njih. Neki su još za života potražili bolje mjesto, da tamo žive i ostanu, da žive tamo gdje se rađaju novi automobili a umiru svjetovi onih koji su došli praviti ih. Hrabrost je ista za otići i ostati, samo ljudi vole pametovati. A mrtvi svjetovi zariveni u rastanke, njih se i ne broji, baš kao ni ovo lišće koje će ljudi pokupiti i poslati daleko, na neko smetlište, iako je nekad veselo i zeleno, puno života, mahalo, kao na rastancima, sa zdravih i vitkih grana. Sad suho i prazno, poput onih koji sami ostaju i mašu, poput onih koji krijući pogled ostaju.

Pust kao nakon katastrofe, grad imenuje propast. Barut još uvijek miriše po ulicama. Jeftine petarde su učinile da se zrakom širi onaj čudni miris kao od na vatri omekšalog olova. I zrak je dobio otužni miris vremena kad je smrt prolazila ulicama poput kosilice na mamlazni pogon i nosila godine, stotine godina, sa svakim okretom paklene mašine. Mrtvi su se odmah na početku prestali brojati u gradu u kojem se ne zna koliko je mrtvih zastalih u ulicama, presječenih vrelim čelikom ili umrlih od nedostatka nade u povratak svijeta koji su izgubili. Srećom, ima ovaj grad još u sebi dosta vjetra da da još malo života lišću suhom od nevolja i zime. Dadne mu snage za još jedan ples. 

Bestrbušne zgrade šupljim utrobama opet zvižducima imenuju najjaču pustoš. Struje zraka sviraju između njih kao kroz šupljine flaute. Kao kroz kosture umrlih svjetova negdje daleko od ovih koji kratko žive i u mukama umiru. Porođajnih muka svjetova više nema, novi se ne rađaju. Na ruševinama svjetova nikad ne nikne ništa zdravo, ništa što se može pojesti, što će sjeme ostaviti i nove plodove donijeti. Samo betonska šikara kroz koju puše sjeverac i ledenim prstima miješa lišće.

Dobar je ovaj vjetar. Možda jedino dobro u gradu. Pomaže nam da nam na sahrani snova i nadanja oko ostane suho... 

Veselin Gatalo