Podijeli članak

Pričalo se u dolini Morave kako je Urk, sin Gorov, ubio posljednjeg sabljozubog tigra. Velika je to borba bila, Ulm i Olp su bili teško ranjeni a Elf je bukvalno pregrižen na pola. Živio je jedva toliko da kaže kako svoje koplje i kolekciju kremenih sječiva poklanja poglavici Malom Medvjedu a medvjeđe kože i slaba ljetna krzna da se podijele plemenskim ženama. 

Veliko medvjeđe krzno ima da se da mladom Gorku, jer je smatrao da će postati veliki lovac i uzdanica horde. Elf je pokopan s par zuba tigra jer su očnjaci, naravno, pripali Urku, sinu Gorovom. Elf je otišao na Onaj svijet gdje su tigrovi slabi poput puhova a jeleni spori kao kornjače, gdje ima divljači u izobilju i vode na svakom koraku.

Posljednji pećinski medvjed je ubijen nedugo potom, puno prije smrti zadnjeg pećinskog lava. Ubila ga je horda iz Vjestonice, lutalice koje su tražeći mjesto na kome će se skloniti od zime probudile ogromnu zvijer. Medvjed je kandžama rastrgao tri lovca dok nije iskrvario. Generacije poglavičinih sinova i unuka su njegove zube nosili oko vrata, sve dok nisu dospjeli u vitrinu bečkog muzeja. 

Medvjeda su, naravno, pojeli a njegovo krzno je uzeo poglavica, jer je prvi lovac koji je zabio koplje u njegovu utrobu smrskan do neprepoznatljivosti.

Posljednji lav je ubijen još u vrijeme vinčanskog pisma. 

Nije nikoga dirao, samo je htio da ga ostave na miru. Ubili su ga onako, preventivno, da ne bi nekoga napao. Zadnjeg mamuta su ubili prije 10 milenija. Nesretbu životinju su isjekli po nogama i čekali da iskrvari. Uspjeli su pojesti samo surlu, ostalo je otklizalo nošeno bujicom. Od tura, europskog bizona nastala je krava, mala i skromna kravica i mali okoprčni bik spreman za bitku s većima od sebe. 

Ostale turove smo pobili i pojeli. Poljaci su uspjeli rekonstruirati tura i divljeg konja, sada bezbrižno trče po poljskim prašumama. Konje, one divlje, pobili smo i pojeli, a od ostatka konja je nastao onaj mali bosanski brdski konjić. Magarci su došli iz Afrike, ovo nije priča o njima. Žirafa i zebra nije bilo, pa ih nismo stigli pobiti. Ne možemo sve, da ga vrag nosi...

O brazilskim šumama smo znali puno više nego o našima. I da su kišne i da su važne za planet. Jesu, diktiraju doba kiša i suša, monsuna i svašta nešto. Ne proizvode kisik, to su nam lagali. Proizvodi se u moru. Znali smo i da tamo, u kišnoj šumi, ima ljudi i ima svakakvih živuljki, leoparda, pantera, majmuna sličnih nama, oposuma, tvrdokrilaca i mekokrilaca, papiga i svašta nešto još... 

I, nisu ih pobili. Sad, kad šume gore, prijeti im nestanak. Hoće da preko zemlje navuku asfalt i na rijekama izgrade hidroelektrane, da iskrče šume i naprave polja žita i ostalih gluposti. Ne daju da se goruća šuma ugasi. Baš ih briga za životinje, leoparde, majmune, oposume, kornjače i ostale živuljke. Neka crknu u vatri.

Uljuđena Europa nastoji pomoći. Zgražamo se i mi. Nikad se nismo upitali gdje su nestale naše šume i živuljke iz njih.

Piše: Veselin Gatalo