Podijeli članak

Tihomir Tiki Skoko je istinska igračka legenda HŠK Zrinjski. U danima kada je mostarski klub krčio svoje nebo pod nebom bh. nogometa Tiki je bio jedna od perjanica Zrinjskog, igrač koji je ostavljao cijelog sebe, a nerijetko i više od toga na terenu. Skoko je bio sudionikom prve utakmice netom obnovljenog HŠK Zrinjski koju su Plemići sada već davne 1992 godine odigrali u Imotskom protiv Croatije iz Zmijavaca, te je svoje ime upisao zauvijek u anale ovog kluba.

Nakon dugog staža kao trener u omladinskom pogonu Zrinjskog Tiki je prije dvije godine krenuo svojim putem. Osnovao je vlastitu školu nogometa simbolično je nazvavši "Tiki-Taka", školu koja danas broji više od 200 polaznika u dobnim kategorijama od 4 pa sve do 13 godina. Akcenat u razgovoru za Pogled.ba s popularnim Tikijem stavili smo upravo na djecu i rad s njima, jer je rad s djecom u isto vrijeme najteža i najljepša stvar na svijetu a njegovo iskustvo u tom pogledu je neprocjenjivo.

No razgovor smo počeli ipak sa Zrinjskim gdje je ostavio dubok, neizbrisiv trag.

"Uvijek sam govorio i uvijek ću reći da je HŠK Zrinjski moj klub" - otpočeo je Skoko i dodao:
"Ja sam na drugu stranu morao otići radi nekih drugih stvari ali to ne mijenja ništa. I dalje sam veliki navijač, pratim i bodrim klub, a ono što bih morao istaknuti je da mi je istinski žao što nema više naše djece. Znam da se to može, radio sam u toj školi sedam godina. Talenata ima, uvijek je bilo i bit će i na nama trenerima je kako ćemo raditi s njima i kako ćemo ih dovesti sve do prvog tima. Mislim da naša djeca moraju dobivati puno više prilike. Ta priča se treba urediti tako da se taj put sprovede na efikasan način. Tu se moraju uključiti i roditelji koji već kad dijete navrši nekih 14, 15 godina i pokaže neki talenat već pričaju i sanjaju o Hajduku, Dinamu i europskim klubovima. Ponavljam, na ovim prostorima ima "strašnih" talenata i Zrinjski može živjeti od svoje djece. Tu osim nas radi još nekoliko škola kao što je Sport Talent, mislim da svi prije ili kasnije želimo da nam djeca zaigraju za Zrinjski".

Eto, možemo se na sve nadovezati činjenicom da omladinske generacije Zrinjskog osvajaju naslove državnog prvaka a šansu za prvi tim dobiva premalo njih. Ima li neki poseban razlog, osim ovih spomenutih?

"Pa moram prvo reći da se u zadnjih godinu-dvije to malo i popravilo. Potpisuju se ugovori s domaćom djecom, ne znam, valjda su primijetili kako grad diše, što bi oni kojima je Zrinjski u srcu voljeli vidjeti. Promijenilo se, ne treba griješiti dušu i reći da nije. Treba se samo promisliti o jednom. Ako su ta djeca u stanju da se plasiraju u juniorsku Ligu prvaka, znači da tu ima nešto. Što samo fali? Pa fali im dovoljan broj utakmica. Moja ideja odavno je bila napraviti HŠK Zrinjski II, filijala, dogovoriti suradnju s nekim, Braniteljem, Čapljinom, s kim god, samo da ta djeca ne prestaju igrati nego da skupljaju iskustvo. Klubova ima dovoljno. Ja sam imao sreću da zaigram za Zrinjski sa 17 godina, odigram neke utakmice i isprofiliram se, no tko zna što bi bilo sa svime da nisam dobio prigodu i da nisam imao utakmica. Stav je politike kluba kako to urediti. Imam neki osjećaj da kada je na kormilu prvog tima naš, domaći trener, da je bolja situacija. Tu bih posebno istakao Baku Sliškovića koji je imao sluha za to. Ne moraš igrača od 17 godina odmah gurati silom u igru, polako. Kad je povoljan rezultat, kad vodiš i imaš sigurnu zalihu, ubaci ga u igru, daj mu šansu, idi postepeno. Velik je broj sitnica tu, ali ponavljam, mišljenja sam da talenata koji u budućnosti mogu biti okosnica kluba, itekako imamo".

Tiki, prije dvije godine, kako si sam rekao, krenuo si vlastitim putem i osnovao svoju školu nogometa "ŠN Tiki Taka" koja iz dana u dan napreduje, a broj djece nedavno je premašio i 200?

"Tako je. Da budem iskren, nisam se ni blizu nadao ovome. Kada sam napustio Zrinjski i odlučio otvoriti svoju školu vjerovao sam u sebe i očekivao da ću imati 50-ak djece i imao sam ambiciju da to vremenom naraste na oko 100. Međutim, evo nakon 2 godine probili smo brojku od 200 kojoj se zaista nisam nadao. Mislim da sam odnosom prema djeci i roditeljima postigao ovo. Želim da djeca budu sretna i zadovoljna, imamo dosta utakmica i turnira za sve. Gledam da nitko ne ostane zakinut, da svi dobiju priliku da zaigraju dok su još mali. Nekako sam rezultate potisnuo skroz u drugi plan, pa valjda djeca to vide. Ako nekada neki od njih i ne ode na neki turnir, lijepo mu objasnim, ako nije igrao danas, igrat ćeš sutra. Stvarno želim i gledam da svi zaigraju. Poslije utakmica nikada ne objavljujem rezultate kakvi su god, oni su manje bitni, bitno je da svi igraju".

Tiki, spomenuo si izraz "sretno dijete". Koji su preduvjeti da dijete u sportu zaista bude sretno i zadovoljno?

"Glavni preduvjet je odnos trenera prema djetetu. Dijete ne treba na trening dolaziti sa strahom, ne treba da se boji pogreške. Ni na utakmici, da ne gleda trenera i njegovu reakciju ako napravi pogrešku. Nego te greške i kad se dogode treba ispravljati kroz treninge i iduće utakmice. Glavno je da ne postoji strah od trenera, a taj strah danas uvelike koči djecu. Moja je politika, da kada dijete pogriješi, da mu dam podršku i da mu kažem da sljedeći put uradi to i to a ne da zagalamim na njega kad se pogreška dogodi. Jer će sljedeći put biti još gore, a ne bolje".

Ne možemo nažalost zaobići aktualno stanje. Kako se ova pandemija odrazila na sve, posebice na djecu? Je li vrijeme da se i oni vrate svojim obavezama, treninzima?

"Vidim da u RS to kreće od 18.05. pa se nadam da ćemo i mi tada krenuti. Izdržali smo ovo nekako. Svima je bilo teško a djeci sigurni najgore. I nama je bio šok, navikli smo raditi, trenirati 5x dnevno a onda odjednom šok, djeca nisu smjela ni napuštati kuće. Svakako da ovo nije bilo dobro ni za njihovo zdravlje ni za psihu. Mnoga su se udebljala, stagnirala, stvarno je to bilo loše. Mi smo pokušali s nekim treninzima preko interneta ali nije to isto kao pravi trening na terenu. Ne znam jesu li svi radili ono što je bilo poslato, ali pokušavao sam i radi njih i radi sebe da to nekako održimo. Već smo svi željni treninga i s nestrpljenjem očekujemo kada ćemo opet krenuti s treninzima jer je siguran sam, vrijeme za to došlo. Ako se može evo ići sada u kafiće, u tržne centre, ne znam zašto ne bi na igrališta. Ne znam zašto je taj sport sada na zadnjem mjestu. Mislim da je to zdravlje. Mi osluškujemo situaciju i što će reći nadležni organi. Sve te nekako, da kažem, strah da kreneš prvi s treninzima da ne bi nešto pošlo, ne daj Bože po zlu, jer na tebi bi ostalo zvono. Nadam se da uskoro krećemo, sport samo pomaže djeci".

Tiki, imaš li kakvu poruku za naše čitatelje, roditelje?

"Zahvalio bih se ovim putem svim roditeljima iz naše škole. Podržali su me u ovako teškim trenutcima kada nije bilo treninga i kad se normalno, članarina nije plaćala. Oni su sami predložili da uplate, normalno, koliko god tko može. Ja sam bio protiv toga jer Bogu hvala imam od čega živjeti, ali oni nisu gledali ni na što i stvarno su me iznenadili svojim gestom i ovim putem im se još jednom zahvaljujem. Još jednom ponavljam, nadam se da ćemo što prije nastaviti tamo gdje smo stali, još je mnogo posla, treninga i utakmica ispred nas" - kazao je Tihomir Tiki Skoko za Pogled.ba.

AU:B.B.