Podijeli članak

Diplomirala sam prije nekoliko godina. I dandanas sjećam se onog čudnog, neobičnog i nepoznatog mi osjećaja koji me počeo pratiti čim sam izašla iz mentorova kabineta nakon obrane diplomskog rada – prvi put u životu nisam znala što bih sa sobom, piše Zadovoljna.hr

Imala sam još tjedan dana u podstanarskom stanu i gradu u kojem sam provela pet godina, a onda je, zbog neimanja drugih mogućnosti u tom trenutku, uslijedio povratak u rodni kraj. Tih nekoliko dana osjećala sam se potpuno izgubljeno.

Činilo se kao da mi je sada, nakon što sam u sustavu formalnog obrazovanja provela 17 godina od prvog razreda do diplome, samo nebo granica, no ja nisam znala ni odakle početi.

Što sada? Što me čeka? Kako će mi izgledati budućnost? Zašto se moram vratiti kući? Je li to pametna odluka? Ta i brojna druga pitanja neprestance su mi se vrtjela mislima. Nakon što sam spakirala pet godina svog života i krenula na drugi kraj Hrvatske, uvjerena da tamo odlazim samo na mjesec-dva dok se ne snađem i nađem neki posao, počelo je razdoblje koje nije bilo nimalo nalik ničemu što sam prethodno iskusila. I to me neopisivo plašilo.

Više nije bilo polugodišta ni semestra, nije bilo jasnih uputa o tome što treba napraviti za odličnu ocjenu. Nije bilo nekoga tko bi me nadzirao i rekao mi što sam napravila dobro, a što ne. Odjednom se godina više nije dijelila na periode ispitnih rokova i ljeto tijekom kojeg bi se popunjavao studentski budžet. Uslijedila je stvarnost.

Kako je u to vrijeme Hrvatska bila duboko u recesiji, a mogućosti za zapošljavanje bez veza i poznanstava jednake nuli, učinila sam ono što i brojni moji kolege – stažirala u jednoj osnovnoj školi za plaću od čije mi je mizerne cifre sada mučno, a sve kako bih mogla položiti državni stručni ispit i, vjerovala sam, zaposliti se u struci.

Sjećam se kako mi je jednom bio grč u želucu prije nego što sam pred učenicima i mentoricom morala održati jedan od svojih prvih nastavnih sati. Netom prije ulaska u učionicu rekla sam mentorici da bih radije pred ispitnu komisiju na fakultetu, a ona je odgovorila: Sada je vrijeme za stvarni život.

A taj stvarni život itekako mi je upućivao šamare na svakom koraku. Ponekad toliko jake da nisam znala kako ću krenuti u idući dan, a kamoli da znam gdje ću biti za koji mjesec ili godinu.

Nakon stažiranja i polaganja državnog stručnog ispita intenzivno sam tražila posao u školama diljem Hrvatske. Dobila sam samo jednu zamjenu. Nakon toga ponovno sam poslala nekoliko stotina molbi, na koje bih uglavnom dobila samo tišinu s druge strane ili one tipične floskule da imam sjajan životopis i da će me zvati čim se ukaže prilika.

Nikada me nisu zvali jer nisam imala vezu. Zvali su me samo u privatne škole u kojima sam doživjela to da ti ne žele dati ugovor o radu ili te pak ravnateljica privatne gimnazije na razgovoru pita kada namjeravaš roditi. Jednom mi je savjetnica s Hrvatskog zavoda za zapošljavanje rekla da me sigurno čekaju neke velike stvari u životu s obzirom na sve to što mi se događa. Kao, mora mi se to jednom nadoknaditi.

ISPROBAJTE SVE I UČITE

I onda sam shvatila da vrijeme prebrzo prolazi, a da ja nemam cijeli život da bih čekala kada će me netko zvati iz neke škole. Zapitala sam se u čemu sam dobra. Jedna od stvari koja mi se odmah pojavila u mislima bilo je pisanje.

Otkud sada pisanje? Hm, da, napisala sam na stotine seminara i raznih radova, ali nikad nisam zamišljala da bih mogla živjeti od pisanja. A u tim se trenucima dogodilo upravo to. Sasvim slučajno javila sam se jednom mediju, napisala nekoliko probnih članaka i počela honorarno raditi za njih. Potom za još jedan medij, pa još jedan, pa još jedan...

Učila sam kako raditi u CMS-u, što je to SEO optimizacija, prvi put zavirila u Zakon o medijima, čitala zašto je važna novinarska etičnost i bezbroj drugih stvari koje mi još do prije nekoliko mjeseci nikada ne bi pale na pamet.

POSTAVITE SI MALE, OPIPLJIVE CILJEVE

Znala sam da se s karijerom u osnovnoj ili srednjoj školi mogu pozdraviti i to mi je na početku jako teško palo. Pitala sam se čemu sam potrošila pet godina života ako to sada ne mogu raditi. Istovremeno sam gledala druge kako su crpili sve moguće rodbinske i kojekakve veze kako bi došli do mjesta u školi ili kako se kolegice s fakulteta jedna za drugom udaju i odlaze sa suprugom u Njemačku ili Austriju jer ovdje nisu mogle naći posao. I ja sam pomišljala na odlazak, ali sam bila svjesna toga da ni u stranoj zemlji ne teče med i mlijeko.

Odlučila sam usredotočiti se na ono što sam u tom trenutku imala, ali i težiti nekim važnijim poslovima, nečemu čime bih ostavila neki trag.

Sjećam se kako smo u uvodu maturalnog rada u gimnaziji morali napisati zašto smo odabrali određenu temu i kakve veze ona ima s odabirom kojem težimo nakon fakulteta.

U tim sam redcima napisala da se ne mogu zamisliti kako čitav život samo provodim u uredu, nego kako želim napraviti nešto što će utjecati na zajednicu, nešto što će ostati i nakon mene. Tada, nekoliko godina kasnije, još uvijek nisam znala što je to točno, ali sam si postavljala male projekte koji su se malo-pomalo počeli ostvarivati.

OKRUŽITE SE POZITIVNIM LJUDIMA U KOJIMA VIDITE UZORE

No podršku okoline nisam imala. I to mi je izuzetno nedostajalo. Često se kaže da nitko ne može uspjeti sam, a ja sam se itekako uvjerila u to. Potom sam pak u prosincu 2016. poslala jednu e-poruku za koju će se pokazati da mi je promijenila život. Nakon jedne dogovorene kave kliknula sam s tom osobom i uhvatila se novih projekata.

Napokon sam bila okruženja istomišljenicima, ljubiteljima knjige i aktivnim ljudima koji žele promjene. Jedno je poznanstvo vodilo drugome, drugo trećemu, a projekti i poslovne ponude počeli su se kotrljati jedan za drugim, pa sam čak i opet povremeno počela raditi s djecom. Iako sam bila premorena, napokon sam osjećala da sve to ima smisla.

NEMOJTE SE BOJATI VELIKIH SNOVA

Posljednjih se mjeseci često sjetim one ranije spomenute rečenice koju mi je uputila savjetnica HZZ-a. One da me čekaju velike stvari.

Eto, neki dan sam saznala da je knjiga koju sam ove godine objavila među najprodavanijim naslovima u području književnosti za djecu i mlade.

Stekla sam nova prijateljstva za koja se čini da su neusporedivo čvršća od onih nekadašnjih. Količinu podrške koju sam dobila ove godine od meni znanih i neznanih ljudi nisam doživjela nikada ranije u životu.

Sve me to potaknulo da sanjam i dalje, i to neke veće i pomalo lude snove. No zašto ne? Život je prekratak za pristajanje na mrvice.

VJERUJTE, SVE ĆE BITI DOBRO

Ovo je, već do sada, bila velika godina, godina velikih promjena, a brojne su na vidiku i u narednih pola godine. Put dovde bio je posut svakakvim trnjem, ali me naučio mnogočemu. Nedavno mi je prijatelj, inače psihijatar, rekao da sam morala proći sve to kako bih izrasla u snažnu osobu kakva sam danas.

Dakako da se ne osjećam snažno 24 sata dnevno sedam dana u tjednu. Nekada bih se sakrila pod dekicu. I to je u redu. Svi imamo uspone i padove. Baš nitko nema samo mirno more. No vjerujem da će sve biti dobro i da sam tek na početku neke sjajne karijere kojoj težim. Jedino što nije prihvatljivo jest odustajanje.