Podijeli članak

Svakog dana mještani Vinkovaca na gradskim ulicama sreću i pozdravljaju Rodneya Morgana (63), njima dragog Engleza, koji već godinama ima hrvatsko državljanstvo, hrvatsku vojnu mirovinu i srpske gelere od granata u glavi i nogama. Upravo u dijelu Vinkovaca u kojem danas živi, Mala Bosna, zamalo je izgubio glavu, piše 24sata.hr.

"Bila je 1989. godina, imao sam 35 godina i želio sam promijeniti svoj život. Od 15. sam bio profesionalni vojnik jer od mene se očekivalo da slijedim vojnu obiteljsku tradiciju Morganovih. Roditeljima je bilo nešto najnormalnije poslati dijete u vojsku. Prvi sam profesionalni ugovor dobio nakon naobrazbe i služio sam u regimenti koja je išla i na Bliski istok i druga ratišta. Imao sam znatno ratno iskustvo kad sam odlučio to prekinuti i baviti se nečime manje zahtjevnim. Vozio sam taksi i bio instruktor ronjenja.

U Vinkovcima mi je odlično. Ljudi su predivni, zahvalni i dobroćudni. Prihvatili su me i zadovoljan sam. U Englesku se više nemam zašto vratiti.

A onda sam tijekom ljeta 1991. godine vidio vijest na TV-u koja je govorila o početku rata u Hrvatskoj. Nisam previše razumio, ali sam shvatio da je Hrvatska napadnuta i da je to poprilično nepravedan rat. Taksiranje mi je ionako postalo dosadno, pa sam se odlučio otići u Hrvatsku. U knjižnici sam saznao sve o vašoj novijoj povijesti. Shvatio sam da ste demokratskim izborima željeli izaći iz komunizma u kojem je vladao Tito, a sad vas je htio pokoriti još veći gad - Milošević. TV izvješća pokazala su da vas gadno napadaju, a čuo sam da su i drugi profesionalni britanski vojnici odlučili pomoći kao dragovoljci i za mene je to bilo dovoljno", prisjeća se Rodney svog dolaska u našu zemlju, iz rodnog mjesta Whitehavena u Engleskoj.

Zatražio je kartu u jednom smjeru za Zagreb. Po dolasku željezničara je zamolio da ga uputi prema prvoj vojarni, zbog čega je ovaj pomislio da se došao boriti za Srbe. 

Odveden je u objekte ZNG na Tuškancu, gdje ga je nekoliko dana provjeravala služba sigurnosti, a za to vrijeme došlo je još 15-ak stranaca. Nakon tjedan dana poslali su ih minibusom put Vukovara jer su tražili da ih se pošalje na najgore ratište u Hrvatskoj.

"Bila je sredina rujna 1991. Vozač nas je na sve načine pokušavao uvesti u Vukovar, ali su nas svugdje zaustavili i rekli da ne možemo dalje jer JNA drži linije. Onda smo se iskrcali u malom selu Nuštru. Odmah po dolasku postalo nam je jasno da smo na prvoj crti. Bombardirani smo od ujutro do navečer. Naša skupina i još jedna nekoliko je puta pokušavala prodor u Vukovar, ali to je bilo neizvedivo jer je praktično i Nuštar bio pred padom. Tamo smo bili uglavnom u podrumima, loše naoružani, čekali obračun s tih 7-8 metaka koje smo imali i nekoliko ručnih bombi. Iz dana u dan Srbi su rušili Nuštar do temelja. Cijela ta situacija nije se mogla ni izdaleka usporediti s mojim ratnim iskustvima iz britanske vojske. Tamo smo imali utrenirane vojnike s vrhunskom opremom, a sa mnom su se borili obični ljudi, golobradi klinci koji su dužili jedno punjenje metaka i jednu pušku", prisjeća se Rodney, kojemu je taj period u životu dosta dramatičan jer je više puta imao bliske borbe s četnicima po kukuruzištima i duž cijele linije obrane. 

U jednoj diverziji sam ranjen. Imao sam otvorene rane od gležnjeva do prepona. Idućih nekoliko mjeseci prošao sam pakao boli

Rodneya su nekoliko puta snimale strane televizijske postaje, prvi puta BBC u Nuštru. Tad je osudio ponašanje britanske vlade i premijera, pa su njegove izjave vidjeli mnogi u Engleskoj, među njima i Steve Gaunt. Morgan je rekao kako nije u redu što je Hrvatskoj nametnut nepravedan embargo na oružje i što se Britanija vojno angažirala u Kuvajtu, a na događaje u srcu Europe je ostala slijepa.

Morgan je prvi put ranjen sredinom studenog, kad je već bio aktivan u 109. brigadi vinkovačkog ZNG-a, na prvoj liniji obrane grada kod neprijateljskog uporišta Mirkovci. 

Rodneyu je šrapnel pogodio dio mozga zadužen za memoriju. Iako se ranjavanje nije činilo teško, ono mu je definiralo cijeli život jer je zbog njega Rodney ostao kratkog pamćenja, pa ni dan danas ne pamti stvari iz nedavne prošlosti. Zbog toga nikad nije uspio naučiti hrvatski jezik, zaboravlja upravljati mobitelom, zaboravlja ljude koje je upoznao.

"Zašto se nisam oženio? Pa zato što se događalo da upoznam ženu, spavam s njom i nakon tri dana je se više ne sjećam. Imao sam nekoliko puta nezgodne situacije zbog toga. Sad sam pametniji. Svaku uslikam dok spava mobitelom, memoriram si njeno ime, neke značajke, pa se prisjetim", smijući se kaže Rodney, kojemu dani u Vinkovcima prolaze sporo i pomalo dosadno.

Zbog tri teška ranjavanja ima pomalo nepravedan status invalida od 80 posto, dnevno može hodati tek nekoliko minuta, a ne može izdržati gotovo nikakav napor. Iz razonode i hobija malo trenira pse u jednoj udruzi jer to zna raditi. A nekad je bio vrhunski sportaš u top formi.

Nakon prvog ranjavanja Rodney je napustio bolnicu već nakon 10 dana i opet otišao na ratište.

"Nisam se osjećao dobro, mislio sam da sam dekoncentriran. Nisam shvaćao da automatski radim ono što sam naučio od djetinjstva, a da zaboravljam sve novo što otkrijem", kaže.

Nastavio je ratovati u Vinkovcima, u diverzantskim akcijama. Imali su gubitaka, ali i uspjeha koji su bili mali, ali su ih veselili.

"Jedino kako smo im tad mogli nauditi je da dođemo do njih s grupom odvažih ljudi, napravimo nered i uspijemo preživjeti povratak. Ništa više od toga nismo mogli", priča Rodney.

Početkom 1992. godine položio je prisegu i potpisao ugovor o pripadnosti 109. brigadi, a kasnije je prešao u VI. bojnu HOS-a. Tu je bio u vodu sa strancima.

"Imali smo odličnog mladog zapovjednika koji nije imao puno vojnog iskustva, ali je imao hrabro srce. Mi iskusni rekli smo mu da zapovijedanje mora biti što jednostavnije, a on je to shvatio doslovno. Izvadio bi nam kartu, pokazao točku A i točku B i rekao: ‘ovo smo mi, ovo su oni, sutra idemo zauzeti to mjesto’. I svi smo se pogledali znajući da je to totalno luda situacija, ali najluđe je što nitko na to nije ništa rekao nego smo ustali, repetirali oružje i krenuli. Jedna takva ludo hrabra diverzija prema Ceriću organizirana sredinom travnja 1992. završila je s teškim posljedicama. Išli smo podijeljeni u dvije grupe, onesposobiti tenk, nanijeti im što više štete. Moja grupa nije imala sreće. Naletjeli smo na novopostavljeno minsko polje i njihovu veliku borbenu skupinu koja je upravo tad krenula na zadatak. Nastao je pakao. Ranjen sam od šrapnela od mine. I ostali su prilično nastradali. Puno nas je ranjeno tamo. Ja se svega ni ne sjećam jer sam gubio puno krvi i gubio svijest. Mislim da me izvukao Joe, koji je također bio ranjen. Sjećam se Gastona, koji je vikao na mene: ‘Nemoj mi se sad gubiti, nemoj se sad gubiti, čovječe! - priča ružna sjećanja iz rata Rodney.

Sam pogled na Rodneyeve noge bio je stravičan. Imao je otvorene rane od gležnjeva do prepona. U Zagrebu je imao nekoliko operacija i prošao mukotrpnu fizioterapiju tijekom koje je učio ponovo hodati. 

"Prošao sam pakao boli sljedećih mjeseci. Tek nakon šest počeo sam hodati sa štapom. A onda je, dok sam bio na rehabilitaciji u toplicama, došao onaj ludi Neil Thomason, veteran Falklandskog rata, tražio me i rekao: ‘Rod, diži guzicu, trebamo te, trebamo dobrog snajperista’. I ja sam, još luđi, pristao. Otišli smo u Zadar, gdje sam završio u interventnoj jedinici Bore Gotovine. Doktor s rehabilitacije je podivljao. Zvao je u stožer i hitno su me vratili u toplice", smijući se kaže Rodney, koji se povremeno čuje s mnogim suborcima strancima koje je upoznao u ratu u Hrvatskoj.

Nakon toplica i rehabilitacije Rodney se vratio u Vinkovce i kratko bio u V. brigadi HV-a, a potom je ponovno našao svoje prijatelje strane dragovoljce u HVO brigadi Kralj Tomislav u srednjoj Bosni. Tako je završio u Viking platoon postrojbi s 40-ak vojnika stranaca. Bio je snajperist jer je zbog ranjavanja završila njegova vojna karijera pokretnog pješaka. Mogao je jedino biti vatrena podrška i instruktor.