Podijeli članak

Bogoljub Hajder iz Glamoča prije rata je slovio za imućnog Glamočaka koji je imao kuću trokatnicu s parnim grijanjem što si je rijetko tko mogao priuštiti. No sretan život ratni vihor je okrenuo naglavačke, pa se nekadašnji bogataš iz Glamoča danas hrani u pučkoj kuhinji.

Bogoljub u razgovoru za Pogled.ba priznaje kako ni u najluđim snovima nije mogao vidjeti sebe u pučkoj kuhinji. No, sada zna da je život  takav da čovjek nikada ne može reći „nikada“.

Blagostanje u trenutku nestalo

„Nekada sam imao sve, a danas nemam ništa“, započinje Bogoljub svoju tužnu priču prisjećajući se sretnog vremena sa ženom njegovog života, s kojom je dobio sina i živio u blagostanju koje je naglo nestalo

 „Supruga Stana je radila u Pošti kao blagajnica, a ja  u Trikotaži kao čuvar i uz to privatno dobro zarađivao kao zidar. Bili smo mladi i išlo nam je dobro, tako da smo bili među bogatijim ljudima u Glamoču. Napravili smo kuću na tri kata i prvi smo uveli parno grijanje i telefon. Dobili smo sina i živjeli u blagostanju, a onda je u pet minuta nestalo sve“, kazuje Bogoljub za Pogled.ba.

 U ratu je sa suprugom i sinom bio u Banja Luci, a kasnije išao raditi u Srbiju i uvijek se nadao kako će svoje ognjište obnoviti.

Povratak u Glamoč

„Čim smo dobili priliku vratiti se u naš Glamoč, mi smo došli. No iako su nam davana obećanja da ćemo dobiti pomoć za obnovu svoje kuće, nikada nismo dobili ništa“, tvrdi Bogoljub.

Popravke na kući radio je sam, jer se i prije rata bavio zidarstvo, ali nije imao materijala, niti prilike za zaraditi novac od kojeg bi sam nešto napravio.

„Tražio sam donacije za krov ili bilo što, da sam sebi popravim kuću, ali uvijek su samo dolazili i slikali, a nikada mi ništa nisu dali“, požalio se Bogoljub u razgovoru za Pogled.ba. Pogađalo ga je kako kaže najviše to što su donacije dobivali ljudi koji se nisu ni vratila, a on svoja prava kao povratnik nije mogao ostvariti.

Da bi stvar bila gora u međuvremenu je obolio i postao dijalizni bolesnik kojem je mogućnost rada znatno ograničena. Bolest nije štedjela ni njegovu suprugu Stanu koja više ne može na noge.

Spas u pučkoj kuhinji

Došao je u fazu očaja, pa mu je spasonosna informacija stigla da se mogu hraniti u pučkoj kuhinji, gdje mogu dobiti i odjeću i obuću. Tako Bogoljub odjeću, obuću , sanitarije i  hranu donosi iz pučke kuhinje za sebe i suprugu u kuću koja je daleko od onoga što je nekada bila.

„Što ću ja dođem u pučku kuhinju i ponesem i njoj kući. Svi znaju da je bolesna i da ne može hodati pa nikome ne smeta što joj hranu i ostale potrepštine nosim kući“, kazuje Bogoljub.

No, zahvalan je Bogu i ljudima što takva ustanova postoji u Glamoču, jer ne zna što bih više mogao u mjestu u kojem mu se ne dozvoljava vratiti u normalan životni tijek.

On i Stana imaju minimalne mirovine i veliki spisak lijekova koje trebaju svaki mjesec, a sin im nema mogućnost  pomoći jer ne može zaraditi dovoljno ni za sebe. S gorčinom u glasu priznaje da je njegov Glamoč daleko od mjesta u kojem su oni i supruga sagradili obiteljsku kuću i snove koji su u trenu nepopravljivo porušeni.

Želja da Glamoč oživi

Iako se porušeni snovi ovog bračnog para ne mogu  ostvariti sada im je samo želja da Glamoč opet oživi i bude mjesto dostojno življenja i gradnje obiteljskih kuća i snova za nove generacije.

Glamoč je kako tvrdi Bogoljub  plodno mjesto i da nije bilo rata po njegovom mišljenju bi bio poželjan za život i ljudima iz većih gradova.

„Glamoč je sada pust, ali da nije bilo rata bilo bi ovdje i aviona. Ljudi su ovdje bili jako vrijedni i radišni, ali tako je sada došlo da nema ni ljudi ni prosperiteta“, ističe Bogoljub. Svjestan je kaže da će tako ostati dok vladajuće strukture ne promjenu politiku povratka i gospodarskog razvoja.

AU: G.Š.