Podijeli članak

Devedesetih smo ostali bez ičega. Sve smo stvarali i gradili iznova. Bez ičega bih ostao opet, samo da mi se moj sin Luka vrati, tiho, gotovo polušaptom, govori nam Marko Bilić (50).

Sa suprugom Brankom (47), sinom Marinkom (22) te kćerima Magdalenom (18) i Katom (16) već tri mjeseca žaluje za poginulim sinom. Donedavni smijeh koji je odzvanjao njihovim slatinskim domom zamijenila je grobna tišina. Sa gubitkom 11- godišnjeg Luke ugasio se i dio života svakog od njih.



Tog kobnog 18. listopada 2019. godine, tri dana prije Lukina 11. rođendana, vozačica je Fiatom naletjela na dječaka koji je biciklom prelazio kolnik u Slatini. Od siline udarca pao je na poklopac motora i glavom udario u vjetrobransko staklo. Pet dana kasnije je preminuo, a roditelji su, unatoč silnoj tuzi, donirali njegove organe. I oprostili vozačici.

- Poslali smo Luku po kruh. Otišao je biciklom i dugo se nije vraćao. Prošlo je 14.30 sati i u jednom trenutku sam starijoj kćeri Magdaleni rekla da mi je čudno što ga nema te ga odlučila potražiti. Sjele smo u auto i krenule prema pekarnici u kojoj kupujemo kruh. Vidjela sam da je policija zatvorila ulicu i preusmjerili su me na drugi put. Kad sam se popela na jedan brežuljak koji vodi na glavnu cestu, vidjela sam na cesti Lukin bicikl. Policija je već radila očevid - prisjeća se majka Branka najgoreg dana svojega života.

Njezinu priču prekidaju jecaji za preminulim sinom kojeg je toliko željela, a kojeg je imala tako kratko. Silno želi o njemu pričati, silno želi prepričati sve sretne trenutke koje su proveli zajedno od dana kad je došao na svijet s 4500 grama i 50 centimetara dužine.

Ali majčina tuga je pregolema, praznina za preminulim djetetom preduboka i svaka riječ koju želi izreći o Luki s velikim se bolom otkida s njezinih usana. Sklopi oči, obriše suze, duboko udahne pa nastavi:

- Luku je već Hitna pomoć odvezla u virovitičku bolnicu. Po biciklu koji je ležao na ulici shvatila sam što se dogodilo. Kći je počela vrištati i prvo sam je prigrlila da je smirim- s mukom se prisjeća Branka.



Potom sam nazvala supruga i odmah smo otišli u Viroviticu. Liječnik nam je rekao da je jako kritično i da čekaju informaciju o slobodnome mjestu u      Klaićevoj bolnici u Zagrebu.

Stavili su ga u induciranu komu kako bi uopće uspio podnijeti put do Zagreba. Kako je lupio u vjetrobransko staklo, zadobio je teške ozljede glave. Liječnici su bili jako korektni, nikad nam nisu davali nadu da će Lukino stanje biti u redu. Štoviše, bili su iskreni i upozorili nas da je jako kritično. Već sljedećeg dana došli smo u Zagreb, a liječnici su nas izvijestili da su jednu operaciju već obavili, no da je Lukino stanje jako loše.

I da ne znaju hoće li biti dobro - niže Branka. Lice joj je blijedo, kao da je iz nje iščezla i zadnja kap krvi. Pogled joj je prazan, oči crvene od plača i vlažne od suza. Luka je oduvijek bio borac, posebno dijete.

Roditelji ističu kako nikad nije plakao ni cendrao da ga nešto boli. Povukao bi se i nakon nekog vremena bio bi dobro. Duboko su vjerovali da će i ovoga puta biti tako, da će ipak biti dobro.

Mi, obitelj, nadali smo se da će se uz Božju pomoć izvući. Nikad nije želio plakati pred drugima. Ni kad se cijepio ni kad ga je nešto boljelo. Samo bi se maknuo od svih, u tišini isplakao i bilo bi dobro. Nadali smo se da se i sad samo malo povukao u sebe dok mu ne bude bolje. Ali nije mu bilo bolje. Ozljede su bile preteške. Nakon što su liječnici napravili sve testove, priopćili su nam da je Lukin mozak odumro i da mu više nitko ne može pomoći. Moj suprug je pitao liječnika: ‘Možete li mu presaditi moj mozak, samo da sinu spasim život?’ - govori shrvana Branka.

Lukin liječnik ih je pozvao na razgovor i upitao bi li donirali dječakove organe. Svu veličinu, nesebičnost i plemenitost Marko i Branka pokazali su i u svojoj najdubljoj tuzi. Pristali su, a nakon što su Luki izvadili organe za transplantaciju, isključili su aparate. U tom trenutku su supružnici Bilić, ali i njihovo troje djece, shvatili da su zauvijek ostali bez svojega miljenika, najmlađeg i najposebnijeg Luke.



U svojem domu primili su vozačicu, prihvatili njezinu ispriku i izraze najdublje sućuti.

- Nije tu bilo snage. Roditelji su nas uvijek odgajali da ne budemo zlopamtila i da opraštamo. Marko i ja imamo još troje djece te će svi oni jednoga dana biti vozači. Ne daj Bože nikome da se nešto takvo dogodi. Ta žena, vozačica, već je kažnjena time što je počinila, ona do kraja života mora s tim živjeti. Nije to namjerno napravila. Oboje su se našli u krivom trenutku na krivome mjestu. Ali boli... Boli i dalje, svakoga dana i sve jače - niže Branka kroz isprekidane jecaje.

Na zidu njihova dnevnog boravka visi Lukina slika. Na njoj je baš onakav kakav je bio - poseban, umiljat, na ponos roditeljima, braći i sestrama.

- Bio je omiljeno dijete. I među starima, mladima, djecom... Uvijek je znao uputiti neku riječ utjehe koja bi te ponovno digla u život. Znao bi uletjeti u dnevnu sobu, vidjeti da smo neraspoloženi, pustiti muziku, pjevati i plesati. Pa dan ti mora biti predivan nakon toga! Krenuo je u peti razred, prolazio s vrlo dobrim, ali nije baš volio učiti. Uvijek je govorio da će kad naraste biti stolar. S 10 godina je od prijatelja dobio čekić te izrađivao klupice i stolice. Obožavao je Lego kocke i ovo su zadnji legići koje je složio. Sam. Slagao ih je cijelo poslijepodne i nije ih završio - kaže Branka. Zajeca, prekrije lice rukama i otrči u kuhinju nebrojeni put oplakati preminulog sina.

Toliko ga je željela, toliko se trudila donijeti ga na svijet te ne popustiti komentarima i sugestijama prijatelja koji su je propitivali zašto bi rodila i četvrto dijete.

- Ali ja sam silno htjela bebu. Govorila sam Marku kako sanjam da previjam, kupam i brinem o bebi i da želim roditi. Tako je bilo divno gledati ga kako raste! Vrlo rano je u bazenu koji smo stavili u vrtu počeo roniti kao mali dupin, rano je sve savladao - i plivanje i ronjenje i vožnju biciklom. Volio je istraživanje, pred njim je bio cijeli život koji je trebao istražiti, no nikad neće. Ipak, blagoslovljeni smo što smo ga imali i beskrajno tužni što smo ga izgubili - kaže Branka.

Iako potpuno slomljena, svjesna je da je Luka pravi mali heroj. Njegovi organi spasili su šest života. Najmlađi primatelj ima tri, a najstariji 29 godina. Nada se i vjeruje da će jednom upoznati onu ili onoga u kojemu kuca srce njezina neprežaljenog i prerano preminulog Luke. Obitelj Bilić zahvaljuje svima koji su uz njih sve ovo vrijeme žalovanja. Što s njima suosjećaju, tuguju, što su im spremni pomoći u svakom trenutku. Supružnici su apelirali i na vozače da paze kako voze:

- Pratite cestu dok vozite, budite koncentrirani i pridržavajte se ograničenja brzine. Jer u sekundi možete uništiti i svoj i druge živote,piše 24sata.hr