Podijeli članak

Generale, gospoda su stigla – povikao je s prijavnice nepoznat, bradat muškarac ćelave glave.

– Neka, neka, samo ih pošalji – uzvratio je poznati glas iza pregrade koja dijeli predvorje.

Već za nekih pet sekundi otvorio nam se pogled na separe u kojem nas je čekao naš sugovornik; društvo od desetak njegovih novih prijatelja kojima je bio okružen znatiželjno je slušalo njegove priče. Ima poznato ime i prezime, a za nadimak Rojs su pogotovo svi čuli, no ipak ga svi zovu – general, donosi Slobodna Dalmacija.

– O, dobar dan. Evo, mi se malo družimo, pričamo o tome koga snajka sluša, a koga ne. Mara ih ima pet, a slabo je nešto obilaze – veli general Ljubo, pa namigne.

– Ma, laže, ne slušajte ga, sve su mi dobre i sve me obilaze. E, moj đenerale – uzvraća Mara, ali ne ljuti se nimalo, jer je u zadnja dva mjeseca, koliko ga sluša, naučila na štosove dragoga prijatelja.

– Naša draga Mara je iz Brčkog, ima petoricu sinova i dvije kćeri, a svi joj se sinovi udali – nastavlja general vedriti.

– Jura je iz Zagreba, gospođa je isto, ali je rođena u Lici, pa se smatra Ličankom, Maru ste upoznali, Marko je iz Kupresa, a Tomica je Zagorac. Reci im, Tomice, tko ti je najbolji – pita general glasno.

– A, vi generale – daje očekivan odgovor starac oslanjajući se na štap.

– Evo vidite, on je ovdje najveći radnik, tako vrijedan čovjek, svaki dan vani razdvaja smeće i posprema iako ga nitko ne tjera. Ima 71 godinu, ali toliko se uživio i toliko to predano radi da je to nevjerojatno. Onda mu ja dadnem malu "žujicu", pa ga razveselim. A što ćete – govori general.

– O, evo naše Ruže. Kod nje smo svako jutro na kavici i rahat-lokumu. Je li tako, Ružo moja? – pita general, a vitalna 80-godišnjakinja mu se baci u zagrljaj, nakon što je na porti dogovorila taksi-prijevoz do liječnika u Gračanima.

– Je, ali svaki put kavu i vino donese general, nisam ja na trošku uz njega – veli Ruža.

– Ruža me zove bratom. Pitajte ju – kaže diskretno general.

– Ružo, zašto generala zovete bratom? – pitamo Ružu.

– A kako da poštene ljude koji su svoja prsa stavili u obranu Hrvatske zovem nego braćom – odgovara Ruža grleći brata.

– Evo, sad ste vidjeli. Nije moj posao ovdje guljenje krumpira niti išta fizičko, samo druženje s njima i da ih malo razveselim. A ima ih 300, od čega je 100 nepokretnih – objašnjava general Ljubo Ćesić Rojs svoju dnevnu zadaću u zagrebačkom Domu za starije i nemoćne Ksaver.

S generalom smo porazgovarali u radionici na prvom katu, koju bake koriste za pravljenje rukotvorina, božićnih vijenaca, bojenje uskrsnih jaja. On je tu da uskoči ako treba. Ima jedna baka, kaže nam, koja s 91 godinom šiva na staroj "bagatici". On joj tu i tamo pomogne "uditi" iglu.

Do radionice vode dugački hodnici i široke stube, previše je tamo ljudi koji žele pozdraviti svojega generala. A on zna o njima sve, kao da je tamo godinama.

Prvi mu susjed Vlado Car, Petrinjac koji je trideset godina bio direktor u "Gavriloviću". Ovdje je došao prije 25 godina kao izbjeglica i ostao do danas. Supruga mu je završila u stacionaru zbog problema s kralježnicom.

– Dobro je, počela je hodati – izvijestio je 90-godišnji Vlado generala, kojega je zanimalo je li krenulo nabolje.

– Uvijek me pitaju ima li u zimskoj salami magarećeg mesa. Kada su Tito i Jovanka posjetili "Gavrilović", pitala je ona to našeg majstora u salamskom odjeljenju. Veli on: "Drugarice Jovanka, da je to istina, više u Jugoslaviji ne bi bilo magaraca, ni četveronožnih ni dvonožnih." A Tito će joj: "Što si tražila, to si i dobila" – prisjeća se dogodovštine iz mladosti vitalni Vlado.

Požurio je u svoj apartman, pa nam na stol stavio rakijice i tri čašice, ali nije htio nazdraviti jer je, kaže, osjetio da mi imamo važne teme. Bio je u pravu jer general nam se upravo pripremao ispričati kako izgleda njegova domska svakodnevica. Korisnici doma sada su na ručku, on ne ruča s njima jer smatra da to ne bi bilo u redu, pa si svakoga dana ponese sendvič. Pokazuje ga ispod stola.

– Ja sam sve ovo shvatio vrlo ozbiljno, vjerujte. Tu sam svako jutro od 7.30 do 15.30. Evidencija je tu, od prvoga dana, 2. studenoga. Pišem sve što sam radio, imena i prezimena s kime sam razgovarao. Ne pada mi na pamet izaći van, oni imaju kamere, pa će me snimiti i reći – evo, ne radi. Iako imaju oni i unutra svoje špijune, zato ja sve bilježim. Na primjer, u 9 sati ja došao do njih u radionicu, onda mi je u posjetu došao alkarski vojvoda Ante Vučić, pa dalje sjedim u radionici ako treba kome pomoći oko lijepljenja jaja, slijedi druženje, u 13.10 razgovor u predsoblju sa Šteficom i Maricom, s Jurom, Antom i Markom do 15 sati, a u 15.30 išao se javiti socijalnoj radnici koja vodi probacijski program, govori nam general Rojs čitajući bilješke sa svojega tamnoplavog blokića. Izgledalo je kao da je na njemu grb Hrvatskoga generalskog zbora, ali nas je ispravio rekavši da je iz Ureda predsjednice. Evidentirao je 65 dana. Ostao mu je još 31.

Pitamo ga kako sve to podnosi, ipak je general, prošao je štošta, a sada mora zabavljati umirovljenike.

– Nosim svoj križ. Mnogi mene i otprije omalovažavaju, a imam šleper dokumentacije, sve o stvaranju hrvatske države, preko mojih ruku je prešao cijeli HVO, jedno 55.000 vojnika, a s inženjerijom sam radio čuda. Sve ću to jednom objaviti, ali ne mogu u jednoj knjizi, napisat ću seriju knjiga. Zato sve ovo doživljavam kao politički progon, ali ne dam se isprovocirati da ne napravim neku glupost. Ja vam ni ne znam zašto sam osuđen – čudi se general.

Napominje da postoje trenuci od višeg državnog interesa za koje se mora žrtvovati svaki pravi domoljub. Upravo takvu žrtvu, otkriva, on je podnio i ovom presudom.