Podijeli članak

Nataša Arsenović (20) rođena je u Doboju gdje je završila prva tri razreda osnovne škole, a ostalih šest završila je u ustanovi Centar za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju “Budućnost” u Derventi. Nataša nije rođena slijepa, ona je vid izgubila u devetoj godini.

Usporedno s osnovnom školom završila je i osnovnu glazbenu školu. Zatim upisala je srednju Medicinsku školu, smjer fizioterapeutski tehničar također u Derventi.

Ove godine upisala je Medicinski fakultet u Novom Sadu, smjer medicinska rehabilitacija. Nataša je prva slijepa osoba koja je savladala tehniku grnčarstva.

Život u Novom Sadu drukčiji je od mjesta iz kojeg dolazi. Kaže nam da je primijetila dosta pogodnosti koje Novi Sad nudi osobama s invaliditetom.

“Međutim, smatram da nijedna sredina nije potpuno prilagođena mom vidu invaliditeta, pa tako ni Novi Sad nije, bez obzira na sve prednosti koje on ima u odnosu na manje sredine u kojima sam boravila, kao što je Doboj koji je jako dobro prilagođen u odnosu na većinu gradova i općina u RS i BiH”, rekla je za BUKU Nataša Arsenović.

Da bi se osobe s invaliditetom mogle lakše snalaziti na ulicama gradovi bi morali da porade na obilježavanju taktilnih staza i zvučnih signala na semaforima. Tako osobe s invaliditetom imale bi mogućnost slobodnog kretanja ulicama grada u kojem žive.

Nataša kaže da je već pri upisu srednje škole odlučila koji je njen životni poziv, tako je upisivanje Medicinskog fakulteta bio logičan izbor njenog usavršavanja. Kaže da je zadovoljna i ispunjena, jer joj je omogućeno da ulaže u sebe i da sebi stvori put k samostalnom životu.

POTREBNI SMO JEDNI DRUGIMA

Kada je riječ o kiparstvu Nataša kaže da je ono na neki način došlo do nje. Ova vrsta umjetnosti je izazovna za svakoga, a naročito za osobe s invaliditetom. Kada se pridružila Dnevnom centru u Doboju upoznala je Dragu Handanovića koji je držao kiparske radionice. U dogovoru s njim imala je individualne satove i tako se zaljubila u kiparstvo. Njezini radovi izlagani su u zemlji i regiji.

“Kiparstvo mi je dalo snagu i ulilo samopouzdanje, a samim tim i dokazalo da za mene ne postoji prepreka koju ne mogu savladati”, ističe Nataša.

Nataša smatra da svaka osoba, bila ona osoba s invaliditetom ili ne ima svoje kvalitete.

“Budući da svi živimo na istoj planeti i udišemo isti zrak, smatram da smo jedni drugima potrebni bez obzira na naše pojedinačne nedostatke i to je ono što bi svako tko ovom zemljom hoda trebalo da ima na pameti. Bila osoba s invaliditetom ili ne, svaka osoba ima svoje kvalitete koji su potrebni da bi se izgradila kvalitetnija zajednica u kojoj živimo. Prema tome smatram da smo svi ravnopravni i da nikoga ne treba gledati kroz njegove nedostatke, već isključivo kroz kvalitete, koje svakako svi posjedujemo”, kaže naša sugovornica.

Mnogi mladi ljudi odlaze iz BiH, a Nataša kaže da oni odlaze, jer tragaju za boljim životom, ali, dodaje da, nitko ne odlazi jer to iskreno želi, već samo jer je u tom trenutku to bilo neophodno.

“Smatram da je to jako veliki korak i teška odluka na koju ja lično nisam spremna, a ako to ne bude neophodno, ne znam ni hoću li ikada biti. Jako je važno da se kod mladih, prije svega, razvija svijest o tome da je korisno raditi i stvari od kojih nemamo materijalnu korist, već osobno zadovoljstvo i zadovoljstvo ljudi oko nas. Najveća nagrada svakom od nas treba da budu široki osmjesi osoba koje volimo i koje nas vole”, ističe Nataša.

Kako se sve više govori o odlasku mladih iz BiH Nataša kaže da je potrebno što više raditi na povezivanju mladih unutar države da bi se što veći broj mladih zadržao ovdje.

“Ako se povežemo na pravi način svako mjesto bi moglo biti dobro mjesto za kvalitetan život koji je daleko uredniji od onog koji većina ima u inozemstvu, takozvanom, boljem mjestu za život”, kaže na kraju razgovora za Nataša Arsenović.