Podijeli članak

Tagovi

 

Ima jedan zub, kojega bi rado svi odmah dali zubić vilama. Taj zub nam predočava onu bol koju smo imali dok smo bili mali, dok smo nervozno grizli sve što nam je blizu, dok smo loše spavali i nismo bili ni svjesni koliko smo zapravo omraženi jer ni drugi nisu od nas mogli zaspati. I onda u nekom razdoblju našeg kratkotrajnog zemaljskog života, za većinu nas u dvadesetim godinama, nešto nas počne žuljati u gornjim i donjim, lijevim i desnim uglovima usne šupljine.
 

 

Pogle'! Raste nam zub!

Realno, što će nam sada kada već dva desetljeća sasvim normalno živimo bez njih? Nisam ih tražila i sasvim sam zadovoljna ovima koje sada imam. U općem bunilu patim kao nikada ranije, barem što se zubobolje tiče. Užasna bol - očajni potezi.
Kljukanje tabletama, misliš pomoć će ti, ali ima kvaka - jedna djeluje dva sata, a sljedeću mogu popiti tek za osam - da riskiram pa popijem pet?

 

Masiranje desni? Prebolno!
Ispiranje kaduljom? Bljutavo.
Da žvačem žvakaće raznoraznih okusa u ovako bolnom stanju u cilju omekšavanja zubnoga mesa? Neizvedivo.
Uglavnom mučenja.

 

Neki imaju gadna iskustva s tim neočekivanim, nepotrebnim zubićem: neizbježne operacije, vađenja zdravih umnjaka jer krivo rastu,  vilica nam je već ionako pretrpana, velike rane mjesecima iza vađenja... Zapravo sudbina toga zuba je vađenje, zbog brzog kvarenja, to je neki sljedeći korak u životu tog nepozvanog gosta naše usne šupljine. Upravo ti 'mudri zubi' stvaraju najviše nevolja. Taj nadimak su dobili jer rastu u tom našem periodu života kada postajemo mudri, umni, zreli.

 

Oni su uistinu stalno tu negdje na nevidljivim dijelovima vilice i samo čekaju da izbiju na površinu, a onda i kada se odluče na taj korak niču pomalo, prvo jedan korijen ili dva odjednom pa ostatak nekada poslije. U cijelom tom procesu idealni su za skupljanje raznoraznih mikrića jer su nedostupni za čišćenje-upravo zbog prostora kojeg stvaraju svojim polovičnim i polaganim rastom.

 

I dalje sam poprilično zbunjena, u ovo doba da se pojave? I uspore me na par dana - iskreno se nadam da se radi samo o par. Toliko godina  živim sasvim mirno bez potrebe za tim zubom i on se pojavi ničim izazvan. Uopće mi nije pala napamet ta ideja da mi treba nekakav zub, koji mi u konačnici samo stvora probleme i muke.
Inače taj zub se zove umnjak i navodno je jako popularan. Ako ga zadržiš - mudar si. Odlika je to inteligentnih ljudi, a za taj prestižni atribut se ionako treba pomučiti. Zašto je onda problem par dana jadikovati? I dalje ova je bol nepodnošljiva. Da odustanem od atributa 'inteligentan'?

 

Pitam se ima li živih ljudi uopće sa sva četiri umnjaka? Ili barem s dva? Možda je važnije da ima ljudi koji su preživjeli dvadesete sa umnjacima ili bez njih. Utješno, možda i ja preživim.

 

Sve u svemu, ono što se ja sada nadam jest da će ovaj grozni osjećaj utrnulosti proći, s nebrojenim  tabletama zalivenih vodom - zasad - u koje su se utopili najveći mi jadi: rast osmice iliti umnjaka.

 

Smokvica