Podijeli članak

Moj dijabetes mene prvotno asocira na povezanost moje obitelji i to je nešto najljepše. Onda na predivna poznanstva i još divnija prijateljstva. Asocira me na izlete na Jakljan, Bunu, Neum i na ljude koji 'žive isto' Mariju, Anamariju, Mirka, Ivu, Davida i na kraju Jelenu s kojom sam se povezala više od ostalih i s kojom sam dijelila studentsku sobu u Zagrebu“, riječi su to 21-godišnje studentice Andree Muse iz Širokog Brijega koja već 16 godina boluje od dijabetesa tipa 1.

Studeni je za nju poseban mjesec jer tada slavi Dan dijabetičara koji joj ima veće značenje i od rođendana. Za nju i njezinu obitelj 14. studeni svake godine predstavlja neku novu poruku i neki novi način zbližavanja. 

Dijabetes joj je otkriven 14. listopada 2002. godine, odnosno malo poslije 5. rođendana, nakon što su joj roditelji primijetili da pije puno soka i da često mamu noću budi kako bi mokrila. Provela je tada 11 dana u bolnici bojeći se i najmanjih iglica potpuno nesvjesna svega što slijedi.

„S drugu stranu, tih 11 dana nemaju potpuno negativne konotacije jer je tu bila moja mlađa sestra Petra i tata koji su došli u posjetu mami i meni i donijeli plavu barbiku koja vozi kolica i ima nekog zlatnog retrivera. Uz to imala sam stvarno hvalevrijednu doktoricu Željku Bilinovac koja je olakšala mojim roditeljima i meni svaku situaciju u kojoj smo se dvoumili. Znači – nije mi bilo uopće loše“, objašnjava Andrea.

Ne sjeća kako joj se život promijenio u tome trenutku ali zna da više nije bilo ništa slatko u kući. 

Mama je piletinu počela kuhati ili samo ispeći, sok sam pila samo kad mi je šećer bio nizak, hranu su mi redovito vagali, a računalo se koliko treba inzulina uz koliko tjelesne aktivnosti... To je zasigurno bio preokret cijeloj obitelji koji u početku šokira, a kasnije čini blagoslov. U mom slučaju je najveći blagoslov tada bila moja mlađa sestra Petra koja i dan danas, uz malo kasnije još jednu mlađu sestru Miju, sve olakšava i uvelike pomaže u suočavanju s novim problemima i situacijama koje nismo očekivali“, govori te objašnjava kako su joj njih dvije najveća motivacija kroz život. Rečenica je to koju je mogla reći s 10 godina, 15 godina, sada i koju će zasigurno govoriti dok živi. 

Pomalo sam privilegirana u obitelji i od strane roditelja i od strane sestara, pa mi ponekad prigovore na moju sitnu razmaženost.“ 

Terapija inzulinskom pumpom joj u zadnjih nekoliko mjeseci olakšala život i način mjerenja glukoze u krvi pomoću senzora Freestyle Libre, tako da ima dva mala „čipa“ na sebi. 

Rekla bi sada moja prijateljica, koja također ima dijabetes tip 1,: 'Izgledamo kao astronauti', objašnjava Andrea.

Kontrola joj je svako tri mjeseca zbog toga što je potrebno provjeriti HbA1c ili glikozilirani hemoglobin koji se naziva i „dugotrajni šećer“ jer pokazuje srednju vrijednost razine šećera u krvi tijekom 3 mjeseca prije uzimanja uzorka. Ako je razina šećera u krvi bila visoka tijekom posljednjih tri mjeseca, vaš HbA1c će isto tako biti povišen. Naravno, ako postoji bilo kakva promjena prije zakazane kontrole uvijek nazove doktoricu ranije kako bi se riješio uzrok prije posljedice.

Dan kad sam prvi put inzulin primala kroz pumpicu je bio jedan od dana za pamćenje otkad imam dijabetes. Puno je lakše zbog toga što pumpica daje slobodu u prehrani i više nije tako važno vagati hranu niti je zabranjeno ono što je bilo prije pumpice. Senzor također uvelike olakšava život s dijabetesom jer se više ne moram svaki dan bar pet puta ubosti u prst, staviti krv u trakicu i izmjeriti šećer u krvi. Sada imam mali bijeli senzor apliciran na ruci na kojeg, kad želim provjeriti razinu šećera u krvi, naslonim aparatić i to je to.  Napominjem – kad kažem život s dijabetesom ne mislim na život koji je samo bolnica, iglice, trakice, krv, kontrole, on je puno više od onoga na što vas prvo asocira.“

Dijabetes ne otežava život ako ga, kako kaže, uzmete za ruku i u glavi ga postavite kao prioritet kojemu ništa ne stvara problem. On se savršeno uklapa u njezin život i ne ograničava je ni u čemu. Nije joj prepreka niti za prijateljstva, niti za vezu, nego naprotiv. 

Moji prijatelji su upoznati sa svime – znaju mi napomenuti 'Ugasi pumpu!' kada je šećer nizak, pa se smijemo njihovom autoritetu u takvim situacijama. Također, u vezi sam koja me tjera na promjene za koje nisam znala da postoje, a tek da ih mogu napraviti, naprimjer, bavljenje raznim sportovima kako bih postigla što manji unos inzulina i postala svjesna da mogu kontrolirati svoj dijabetes i biti mu apsolutni vođa ako surađujem sa svojim tijelom u situacijama koje traži“, objašnjava Andrea te dodaje kako za dijabetičare jedino nije dopušteno da budu ronioci, piloti, profesionalni vozači i astronauti dok ostalo sve mogu i smiju.

Postoje trenuci kada joj se svega na vrh glave i samo poželi skinuti pumpicu i senzor, staviti na dno ormara i zaboraviti da su ikada bili dio njezinog života. Većinom su to situacije kada se pojavi neka nova, neočekivana situacija u životu zbog koje je dijabetes samo dodatno isfrustrira. 

Hvala Bogu da uvijek imam nekoga za razgovor, najčešće su to roditelji i sestre. Fizičku slabost osjetim u odstupanjima glukoze u krvi, bilo niske ili visoke. Kad mi šećer spada, odnosno kada ide prema hipoglikemiji, osjećam povećanu glad i neki osjećaj 'nepotpune svijesti', dok u situaciji kad mi šećer raste, odnosno kada ide prema hiperglikemiji, osjećam glavobolju, umor, slabost i povećanu žeđ. Hipoglikemija je gori oblik jer nosi opasnije moguće posljedice, ali hiperglikemija meni osobno više ide na živce i s njom se teže nosim, psihički“, govori Andrea te objašnjava kako je dijabetes potpuno prihvatila kao dio svoga života. 

Hm… poželim li da je sve u redu? Kad me to netko upita kroz razgovor uvijek kažem 'Ja ne mogu zamisliti život bez dijabetesa' , tako da potpisujem to i sada.

Svake godine njezina obitelj napiše za nju poseban tekst kako bi joj dokazali kako u ovoj teškoj borbi nije sama te kako bi shvatila koliko su prihvatili dijabetes kao dio nje. 

Taj tekst prenosimo u cijelosti.
 
SVJETSKI DAN DIJABETIČARA 
 
Hej, ti, šećeru naš!

Ovim malim komadićem papira smo ti htjeli opet dokazati kako je svaki dan nova pobjeda. Današnji dan je jaaaaako važan za našu obitelj. Pa čitaj...

Onaj dan kada je otkriven tvoj slatki mali privjesak nije bilo lako tvojoj gušterači. Morala ti je otkriti tu vijest, iako nije baš sjajna. No ono što ju je oduševilo bilo je prihvaćanje vijesti kod te male curice. Nije imala izbora. Hrabro je prihvatila križ i nosila ga. Jednostavno, ta mala gušterača, koja je inače po zanimanju lijenčina i ne da joj se ništa raditi, samo je željela i ona biti nečija želja svakim danom iznova.

Za dane koji su slijedili, samo ti možemo reći hvala. Hvala ti što se nisi bojala puteva prema sigurnoj muci, nego si prema takvima koračala hrabrije nego inače.

Pošto ta mala lijenčina nije bila od neke koristi, upozna ona jednu prijateljicu.

Hej, moje ime je gušterača. Tko si ti?

Bok, bok, ja sam pumpica. Drago mi je.

Ovim riječima je počelo njihovo prijateljstvo...

Ajmo se nešto dogovoriti, reče gušterača.

Slomljena su mi krila i ne mogu pomoći ovoj djevojčici. Molim te, glumi moju funkciju. Djevojčici će biti lakše, a je neću osjećati grižnju savjest.

Ubrzo nakon toga je pao dogovor i sve je funkcioniralo...

Prihvatila si njihovu bezuvjetnu ljubav i za najteže letove si imala najsnažnija krila.

A ta mala pumpica je imala svoje slabosti, ali dala je sve od sebe kako se djevojčica ne bi ljutila i svjesno je kreirala bolje sutra za nju.

Tako su dani prolazili, godine se gomilale, a pumpica u prolazu ugleda jednog dečka, koji je baš, ali baš bio zgodan. Za razliku od nje, nije imao puno tipki kao ona, bio je jednostavan i bijel, ali ono – top lik. Pumpica je baš imala sreće. Zacrtala je momka, a on joj nedugo nakon toga priđe i pita ju mogu li se upoznati. Zvao se senzor. Želio je samo uplivati u nemire djevojčice i pretvoriti ih u mirnu luku. 

Ne voli pisati detalje, ali prenijela sam je kako im je trebalo dugo da se upoznaju, no sada su momak i cura i sretni su zajedno. Hepi vijest 

Usudila bih se reći da su bili idealna kombinacija. Nisu bili ni puno udaljeni. On je živio na ruci, a ona na stomaku od djevojčice. Svaki put bi joj namignuo kad bi šećer bio veći, pa bi ona kao onaj pištolj za polijevanje uprskala inzulin za djevojčicu i odradila svoj zadatak. Isto tako ako bi šećer bio niži, u tom slučaju nije namigivao nego svirao jako kako bi čula i prestala raditi jedno vrijeme. 

Svjedoče da su jako sretni što su uspjeli olakšati život, sada, ne više male djevojčice nego odrasle cure. Dopustiti svojim bolima da postanu priča o uspjehu je izgledao nedostižno dok izgovore nije zanemarila u njihovim glasnim željama za oživljavanje.

I tako su živjeli dugoooooooo i sretno i postali jedna mala obitelj. Gradili su povjerenje, širili ljubav, svađali se, ali su odrađivali svoj posao.

Heeej pumpico i senzore, nemojte ni pomišljati da ste zamjenjivi. Trebate nam, baš takvi puni baterija.
Tvoja obitelj je uvijek uz tebe i uvijek će se sjećati dana kada na poseban način trebamo slaviti, jer da nema tebe, ne bi bili ovako slatki  
 
14. studeni 2018.
Tata, mama, Mia i Petra


Branka Dijaković/ Pogled.ba