Podijeli članak

Iza Facebook stranice Thinking Out Loud by Daša stoji Danijela Luburić, mlada Čitlučanka koja je posljednje četiri godine živjela na relaciji BiH – Austrija – Engleska. Svojim redovitim objavama nasmije tisuće ljudi, ali se dotakne i situacija koje je pogađaju i naljute. 

Ne volim nepravdu, slaba sam na sve kada su u pitanju djeca, nečija bolest i svaku takvu situaciju shvaćam kao svoju pa pokušavam nešto promijeniti, nekoga zaštititi, nekome pomoći... Alergična sam na neradnike, ljude koji mogu da se pokrenu ali im je nekako najlakše sjediti, kukakti i kritizirati svaki tuđi pokušaj za nekim projektom, poslom ili uspjehom“, govori Luburić te dodaje kako je stranica nastala na nagovor prijatelja i poznanika.

Da budem iskrena meni su moji tekstovi obične, jednostavno natipkane riječi koje mi se u određenom trenutku motaju po glavi izazvane nekom situacijom koja me naljutila, razveselila ili samo trenutak u kojem sam javno napisala kako se osjećam. Još uvijek ne mogu razumjeti zašto me ljudi čitaju i gube vrijeme na moje tekstove...


Nije se nadala da će njezina stranica biti čitana niti da će ljudi biti oduševljeni njezinim tekstovima.  

Smatram da sam obična i da su moje misli slične ljudima koji me okružuju ili poznaju, razlika je samo u tome što ja pišem sve to javno. Što se bližnjih tiče, nisu ni znali da sam talentirana za pisanje. Mama i tata su bili iznenađeni ali podržali su me odmah na početku. Prijatelji od kojih sam očekivala podršku su me ismijali, a poznanici su nekako imali više vjere u mene nego ja sama“, kaže.



Što se tiče njezinih Čitlučana tj., Brotnjaka nije se tu mnogo toga promijenilo jer, kako kaže, uvijek su se međusobno poštovali i podržavali.

Sretna sam jer preko svoje stranice mogu organizirati ili pozvati ljude da sudjeluju u  raznim humanitarnim akcijama. Nekako je lijep osjećaj kada možeš učiniti nešto dobro s onim što imaš i kada znaš da to nekome može pomoći“, ističe Luburić te dodaje kako je imala suradnju s nekim portalima gdje je obrađivala teme koje su bile aktualne ili jednostavno teme koje bi potaknule ljude na razmišljanje ili neku promjenu.

„Meni je narav takva da sam komunikativna i druželjubiva tako da se trudim prema svima odnositi s poštovanjem. Podržavaju me još od samih početaka i još prije dvije godine su mi rekli da kada god poželim izdati knjigu da će mi biti pri ruci i pomoći s izdavanjem i samom organizacijom, da budem konkretnija, to mi je predložio gospodin Borislav Šimović. S njim imam već nekoliko godina suradnju po pitanju časopisa MoBa koji se tiska pred Božić“, objašnjava Luburić.



Raduje je činjenica da je čitaju i stari i mladi i govori da je lijepo kada te ljudi podržavaju u onome što radiš pa premda to bio i neki hobi kao što je njoj pisanje.

Dobrota ljudi me uvijek ostavlja bez teksta i nekako je motivacija da i ti činiš drugima dobro i pomažeš koliko možeš. Ovim putem se zahvaljujem svima njima!

Nedavno je objavila i video gdje kuha ali se ne planira aktivnije baciti na snimanje za YouTube jer joj više leži pisanje. 

Video u kojem kuham nastao je na inicijativu moje šefice iz Engleske i bio je zezancija. Odavno me nagovaraju da krenem sa snimanjem videa, pokušala sam, ali iskreno, trenutno se ne snalazim dobro u tome, nemam potrebnu opremu, malo mi je čudno gledati se u kameru i pričati, a nemam ni vremena da se posvetim svemu tome. Možda jednog dana, ali za sada sigurno ne!“, ističe i dodaje kako je imala neugodnih iskustava zbog svog pisanja. 

Smatra da tko god se odluči javno iznositi svoje mišljenje uvijek mora biti spreman na to da će imati i pohvala i kritika jer nemoguće je da svi imaju isto razmišljanje i da se svi oko svega slažu.

Pohvale mi prijaju, kritike me još više izgrađuju tako da volim i jedno i drugo podjednako. Volim voditi rasprave, razmjenjivati mišljenja s ljudima, argumentirati, biti u pravu pa i pogriješiti jer sve to je neka lekcija koja je dobra ili će biti dobra za našu budućnost. Kada sam rekla da volim rasprave, mislila sam na one zdrave rasprave u kojima se normalno razgovara, a ne na psovke i prijetnje. Mislim da osobe koje ne znaju što reći koriste razne psovke i prijete jer jedino na takav način dospiju u centar pažnje. To govori dosta o njima, a da je bilo prijetnji i psovki na određene teme koje sam obradila, bilo je, samo trudim se da takve osobe ignoriram koliko mogu. Mozak mi ne prihvaća činjenicu da postoje loši ljudi koji drugima žele zlo i nesreću“, priča Luburić.

Ova 27-godišnjakinja je prije četiri godine odlučila okrenuti novu stranicu u životu te je pronašla posao njegovateljice u Austriji i Engleskoj. 

Trebala mi je neka promjena u životu. Htjela sam upoznati neku drugu državu, grad, mentalitet ljudi... Bilo je to zbog znatiželje i zbog ljubavi. Bilo je opasno otići na blef jer sam pronašla posao preko oglasa, bez da provjerim ali nekada treba riskirati da bi se pokrenuli. Imala sam sreće, a i sretna sam što sam snalažljiva pa se lako prilagodim svemu“, govori te ističe kako joj je posao kao i svaki drugi težak na svoj način ali ako ga voliš onda se lakše nosi sa svim situacijama.

Istina je da je posao njegovateljice zahtjevan jer teško da ovaj posao možeš obavljati dobro ako ne uključiš emocije. Ne možeš, a da osobu koju njeguješ ne pustiš u srce jer su ti te osobe kao djeca o kojima se brineš, hraniš ih, učiš ih što i kako da rade...“, kaže Luburić te nastavlja da ako nisi prisutan fizički, psihički i emocionalno onda osoba o kojoj brineš neće biti sretna. Moraš dati 100% sebe kako bi bio siguran da će sve biti dobro pa i kada nije dobro.

Sada mogu reći, po prvi put, da sam iscrpljena i da mi je potreban odmor ali nakon četiri godine konstantnog rada nije ni čudo jer postoji granica u kojoj sami sebi kažete da ne možete više i da je vrijeme da se posvetite sebi i onda kada želite da nastavite. Ovo je posao u kojem zaboravite na sebe da bi pomogli drugima i da bi se drugi osjećali dobro jer jedino tako možete raditi taj posao“.

Osobama koje njeguje posebno teško bude ako nije uz njih te je to jedan od razloga zašto je trenutno uzela pauzu i vratila se kući. 

Nekim čudim, a i mojim zalaganjem svaki put kada bi otišla kući već par dana nakon što bi mi počeo odmor uslijedilo bi pitanje "Možeš li se ikako vratiti jer trebalo te hitno?", a ja nisam mogla reći ne. Obiteljima koje traže njegovateljicu nije jednostavno jer primaju neznance u kuću i ne znaju kakav biti tko. Bilo je slučajeva krađe, nezainteresiranosti za posao, zaključavanja štićenika u prostoriju kako ne bi morali hodati za njima po noći, dok sam ja imala situacija da nisam spavala po 38 sati jer sam pokušavala pomoći...“.

Ističe kako neki ne bi znali kuhati, neki se nisu trudili čistiti i nekako bi u svakoj od ovih obitelji Danijela ostala zadnja osoba koja ispunja kriterije obitelji, a ostali bi dobili otkaz. 

Koliko god to da sam bila najbolja u svome poslu meni imponira, toliko me je iscrpilo jer dok sam htjela udovoljiti svima, nekako sam se izgubila i zaboravila na sebe. Ja ili ću raditi kako treba ili neću nikako i mislim da će to potvrditi svi oni s kojima sam surađivala do sada. Uvijek sam davala 100% sebe jer jedino tako sam ja bila zadovoljna, a onda i ostali oko mene“.

Osim toga posao njegovateljice je psihički težak i pogađa je što svojim štićenicima ne može pomoći kada bolest uznapreduje. 

Kada je bolest kao što je demencija toliko uznapredovala da ni lijekovi ne pomažu, a kamo li ti i onda me to slomi psihički. Gledati kako netko pati i ne zna što mu se događa je najgori osjećaj na svijetu“. 


Boravak u Austriji i Engleskoj joj je proširio vidike i svaki grad joj donio jedno novo iskustvo te danas priča tečno i engleski i njemački jezik. 

Svaka zemlja je drugačija na svoj način. Recimo, jedino što volim po pitanju Austrije je priroda, dok su ljudi dosta hladni, nepristupačni, barem tamo gdje sam radila, u saveznoj državi Vorarlberg. S druge strane Engleska je puna mogućnosti, zanimljivosti, ljudske topline i susretljivosti dok mi recimo njihova klima ne odgovara i deprimira me to što često pada kiša.  Zajedničko tim dvjema državama je standard i osiguranje s tim da je u Engleskoj jači standard, a u Austriji bolje osiguranje“, kaže Luburić i dodaje kako se ove dvije države daleko ispred BiH po pitanju sređenosti, ali niti jedna od njih nema onu srdačnost kao mi. 

Dakle, svugdje nešto nedostaje i nešto je dobro, samo je pitanje kako ćeš se ti tome prilagoditi i gdje ćeš se osjećati sretno te čemu težiš i kakvi su ti ciljevi u životu“.

Sada samo ima u planu završiti fakultet, iako se ne nada poslu u struci. 

Od kada sam odustala to me jednostavno proganja, to da sam korak do diplome mi ne da mira i jednostavno moram to završiti zbog sebe“. 

Odustala je kada su joj izgubili index za vrijeme ispita. 

Povratak indexa je trajao tjednima da me sve to skupa na kraju psihički dotuklo pa sam odustala. Sve ove godine sam to uzimala kao opravdanje, a zapravo sam trebala biti jača i sama sebi sam kriva. Kada si mlađi tražiš krivca u svima, a kada odrastaš uviđaš svoje greške i propuste. Odustala sam pred kraj treće godine i došlo je vrijeme da nastavim gdje sam stala. Zbog sebe. Tako da, držite mi fige da se s lakoćom vratim učenju i ispitima!“ govori za kraj ova vrijedna i uspješna Hercegovka koja bi voljela provesti život u mjestu gdje će biti sretna, a ime mjesta ili države joj nije važno.

Branka Dijaković/Pogled.ba