Podijeli članak

Najbolji hrvatski tenisač Marin Čilić u razgovoru za Večernji list otkrio je da sada proživljava prekrasne trenutke zbog činjenice da je dobio prinovu u obitelji. Ovaj 31-godišnji Međugorac osvrnuo se i na svoju karijeru i obveze koje ga očekuju u nastavku duge sezone u ovoj godini.

S obzirom na lijepu vijest da ste dobili prinovu, kako se osjećate sada i stižete li se posvetiti obitelji unatoč velikom broju obveza?

Osjećaj je doista poseban. Koliko god filmova pogledali, koliko god vas ljudi pokušavaju pripremiti na to, trenutak u kojem ugledate to maleno biće doista promijeni sve. U tom smislu, stvari koje su bile prije važne postaju nevažne i nakon treninga svaki slobodan trenutak koristim da se posvetim obitelji.

Često ističete kako ste kao dijete bili na razmeđu između dvaju sportova – nogometa i tenisa? Što je prevagnulo te ste se naposljetku odlučili za tenis?

Iako se često o tome piše, prava dvojba između nogometa i tenisa nije postojala. Međutim, nogomet je bio jedino čemu sam bio izložen u sredini u kojoj sam odrastao, a kako sam vjerojatno već kao dijete bio dobro koordiniran, dobro mi je išao. Kada sam sa sedam godina prvi put uzeo reket u ruke, nije više bilo dvojbe - bio i ostao je samo tenis.   

Koliko košta početak profesionalne karijere, tko vam je bio najveća potpora i pomagao u početku?

Profesionalna karijera u bilo kojem sportu, a pogotovo tenisu, košta jako puno. Naravno da varira ovisno o tome živite li u većem gradu gdje je dostupnost terena veća, gdje su mogućnosti veće ili ste u malom mjestu gdje ste ograničeni s jako puno stvari. Troškovi uglavnom padnu na obitelj, a meni su, osim roditelja, pomogli i kumovi kada sam došao u Zagreb, a onda i Teniski savez koji mi je dao mogućnost besplatnog treniranja i trenera, pokrivao razna putovanja i slično. Primao sam i stipendiju od Udruge fra Slavko Barbarić za mlade talente.   

Kada razmislite o svojoj bogatoj sportskoj karijeri, koji biste trenutak i zašto izdvojili kao svoj najteži i kako ste se nosili s time?

Kada ste dugo u sportu, shvatite da je neuspjeh sastavni dio samog uspjeha. Ta činjenica nije nigdje tako istinita kao u tenisu jer svaki tjedan, ako ne osvojite turnir, mora završiti s porazom. Tako da nisam netko tko neuspjehe izrazito teško prihvaća, već na njih gledam kao na prilike za rast i razvoj, prilike za učenje i prilike da budem bolji. Međutim, kada bih baš morao izdvojiti jedan trenutak, to bi bio poraz na Wimbledonu 2018. godine kao jedan od najtežih u karijeri, s obzirom na formu u kojoj sam bio u tom trenutku i mogućnosti da odem daleko na Wimbledonu. Možda prvi put nakon tog poraza nisam bio motiviran za treninge kao prije, ali sam ubrzo shvatio da je to samo bio jedan nesretan trenutak u moru drugih i okrenete se prema stvarima koje su ispred vas i postavljate si nove ciljeve koji vas guraju dalje.   

Već dvije godine uspješno vodite svoju vlastitu zakladu. Što vas je motiviralo da je pokrenete?

Kao sportaš imao sam priliku često sudjelovati u različitim humanitarnim akcijama, ali sam uvijek imao osjećaj da bi neka sustavna pomoć i podrška bila puno učinkovitija od stihijskog pomaganja drugima. Jednom dok sam čitao knjigu Malcoma Gladwella “Outliers”, u kojoj on objašnjava kako je uspjeh često stvar okolnosti i okoline koja je stvorila priliku za uspjeh (primjer Bill Gatesa), sjetio sam se svojih početaka i okoline koja definitivno nije bila dostatna za teniski razvoj, shvatio sam da želim da se moja zaklada bavi stvaranjem prilike za one koji možda tu priliku nisu dobili rođenjem, bilo zbog okoline u kojoj odrastaju, manjka financijskih sredstava, manjka infrastrukture ili bilo kojeg razloga.   

Koje su sve žrtve i odricanja potrebna da se napravi karijera i postignu rezultati koje ste vi uspjeli ostvariti?

Ovo je pitanje koje često dobivam u intervjuima ili me ljudi zainteresirano pitaju, ali, sreća sa sportom je ta da, ako ga zaista volite, onda na sve stvari koje radite kako biste postali profesionalni sportaš ne gledate kao žrtvu ili odricanje. Naravno da kada se odlučite tako rano posvetiti sportu, neko bezbrižno djetinjstvo za vas prestaje, ja sam se već s 13 godina gotovo potpuno osamostalio. Došao sam sam živjeti u Zagreb, bez ijednog člana obitelji, sam sam planirao treninge i putovanja. Naravno, uvijek je bilo dobrih trenera i ljudi koji su mi olakšali put.   

Koliko često stižete posjetiti rodno Međugorje i kako koristite svoje slobodno vrijeme?

Kao što znate, teniska sezona jako je duga, tako da je slobodnog vremena ekstremno malo, svega nekoliko tjedana u godini. Zbog toga u Međugorje odlazim rijetko, tek nekoliko puta godišnje kada mi obveze dopuštaju. Ipak, uvijek kada odem, najbolje se odmorim doma.

Sezona je jako duga, koji su ciljevi u 2020. godini, može li se očekivati napad na neki od nadolazećih Grand Slam turnira?

Prvi i osnovni cilj za ovu 2020. godinu je da ostanem zdrav. Imam sada već neke kronične probleme koje vučem i važno mi je da ih držim pod kontrolom kako bih uopće mogao konkurirati za velike naslove. Isto tako, ne bih se bavio prognozama jer me iskustvo naučilo da kada sam se osjećao da igram najbolje i da sam spreman na velike pothvate, neka ozljeda me zakoči pa budem sretan što uopće mogu igrati.   

Koja je vaša poruka za mlade tenisače?

Moja poruka mladim tenisačima bila bi da, ako su se već odlučili baviti ovim prelijepim, ali teškim sportom, daju sve od sebe jer osjećaj da iskorištavaš svoj potencijal i da radiš ono što voliš najbolji je na svijetu. Ni do jednog uspjeha ne dolazi se preko noći, posebno u tenisu u kojem je potrebno doživjeti jako puno poraza i neuspjeha na putu prema uspjehu. Također, bez obzira na rezultate na teniskom terenu, najvažnije je u svemu ostati dobar čovjek koji pazi na sebe, druge oko sebe i prirodu koja nas okružuje.

Upravo je ta ljudska komponenta ono što razlikuje uspješne od legendi, zar ne?   Što planirate nakon teniske karijere?

Svjestan sam da je moje vrijeme u profesionalnom tenisu ograničeno i premda svako toliko razmišljam o planovima nakon profesionalne karijere, moram priznati da sam još jako motiviran za tenis, želim još igrati, napredovati i dokazivati se, koliko mi god to zdravlje bude dopuštalo. Iz tog razloga više se bavim planovima s karijerom, a ne onima nakon nje, ali siguran sam da ću i nakon profesionalne karijere na ovaj ili onaj način ostati u tenisu, ipak je to ono što najviše volim i najbolje znam raditi, piše Večernji.ba