Podijeli članak

U jedan gradić je jednoga dana stiglo čak 11,5 milijuna uplata. Konvertibilnih maraka, ne dinara ili gloginja. Stigne svaki dan milijunček–dva. Masovna pomama za sportskom kladionicom uzima svoj danak. Uzima i svoje žrtve, ali danak naplaćuju promućurni koji lakovjernima obećavaju brzu zaradu uz malo uloženih para i napora. Sistem kojim uzimaju novac mi nije baš najjasniji. Naime, i ne znam ispuniti tiket sportske kladionice. Inače mi nedostaje neki muški hormon, pa ne osjetim nikakvo uzbuđenje dok kockam. Možda zato što sam upoznat s računom koji mi jasno pokazuje da su „oni“ uvijek na dobitku? Ne samo zato. Sportske kladionice se daju lako „preveslati“. Igrajte na male dobitke. Tako dugoročno budete u plusu. 

Dobitci su mali ali mali je i rizik. Ali ne. Mora da u sportskim kladionicama zapošljavaju psihologe. Znaju da će čovjek radije uložiti jednu konvertibilnu marku da bi dobio 100.000 nego 100 KM da bi dobio dvadeset ili trideset. To je tako. Jedna marka je puno manje od sto, što se lako gubi. 120 maraka je puno manje od 100. 000, što i nije toliko privlačno. Lakše je izgubiti jednu KM nego 100. Ljepše je dobiti 99. 999 maruna nego 20. Prosto i jasno. Manje uložiš da bi više dobio. U mozgu čovjeka koji nije imao četiri semestra matematike to je čista i neporeciva logika.

U vrijeme zlatne groznice najviše su se obogatili oni koji su nesretnicima u potrazi za srećom prodavali krampe, lopate, fenjere, šatore, mazge, mule, čizme i duhan. Tako se danas velike grupe ljudi bogate nudeći manje promućurnim svoje „znanje“ o rezultatima sportskih događanja. Svoje „sigurne“ rezultate dojavljuju manje spretnima i sretnima, onim poštenjačinama koji bi zaradili preko noći. Ne znam nagrađuju li „šaptače“ prije ili nakon što dobiju na kladionici.

Jedan je tako, u moj vakat, „prodavao“ pozitivne rezultate ispita živčanim studentima. Govorio bi kako poznaje profesora i može „srediti“ ispit. Nervozni student, pogotovo ako bi naučio i uložio vrijeme i neprospavane noći, često bi pristao na „intervenciju“. Nesretnik bi posredniku u uspješnom polaganju unaprijed dao novac za uspješan prolaz. Ovaj bi, na oči polagača, pokucao na profesorova vrata. Unutra bi ga profa pitao koga vraga hoće i zašto mu upada u kabinet. Ovaj bi pitao gdje se nalazi kabinet profesora Nikole Neznanovića ili ured gospođe Nikoline Nepoznatović. Eventualno bi izvadio iz džepa cedulju s imenom, malo se se iščuđavao što traženi ili tražena nije tu i rekao profi kako mu je žao što mu je tako nezgrapno upao u kabinet. To bi trajalo neku minutu, posrednik bi izišao i značajno klimnuo glavom studentu punom znanja i treme.

A da student nije položio ispit za koji se spremao dan i noć? Pa ništa. Pošteni posrednik bi mu vratio svoj teško zarađen novac i ne bi bilo potrebe da se marljivi student ljuti.