Podijeli članak

Nije ništa toliko ujedinjujuće u jednom narodu kao diranje u njegovu vjeru. Čak i ako čovjek nije vjernik, zna da njegov narod ima vjeru. Jer, iz riječi „vjera“ dolazi puno drugih koje i ateistima nešto znače u životu. Vjernost, povjerenje, vjerovanje, vjerovatnoća, zavjera, uvjerenje, ovjera, provjera, pronevjera, nevjera, uvjerenje, uvjeravanje, povjeravanje, nevjerica, nevjerovanje, nevjernost, nevjerica, zavjera, razuvjeravanje...

Tako to ide. Vjera, vjerovali ili ne, ne može da se odvoji od politike. Ne može ni zakon. Zakon, ovaj koji imamo, nastao je iz vjerskog zakona. Iz 10 zapovjedi. Članovi zakona su nastali iz jevrejskog i rimskog zakona. Jevreji u svojim svetim knjigama imaju čak i pravila o tom kako parkirati kola. Ne SUV već zaprežna kola, naravno. Kako god, diranje u vjeru je pogubnije nego diranje u zakon. Vjerski nepismen svijet ne poima važnost i osjetljivost vjere. Milo Đukanović, recimo, nema pojma da je novim zakonom o vjerskoj zajednici, pravoslavnoj, natovario sebi na vrat nešto zbog čega će, čini mi se, morati da ga evakuiraju helikopterom.

U Albaniju ili Hrvatsku neće, najvjerojatnije u Italiju, da mu sačuvaju barem malo obraza. Ako ga još imalo ima. Političari i ne znaju koliko je pitanje vjere ozbiljno. Milorad Dodik, predsjednik Srpske, izjavio je na početku belaja u CG kako Srpska Pravoslavna Crkva i vlast u Crnoj gori trebaju riješiti konflikt dijalogom. Nesuvislo. Imovina SPC-a je dovedena u pitanje ovim zakonom. Ne možemo vi i ja riješiti pitanje vaše imovine dijalogom. Vaša imovina je vaša. Ne može vlast u CG da ima dijalog sa SPC o imovini SPC. Srpski političari uglavnom nisu potpisali peticiju protiv nesuvislog zakona kojim država polaže pravo na crkvenu imovinu. Bi da su vjernici. Ili barem da su politički pismeniji.

Zašto je katolicima u bivšoj Jugi crkva postala uzdanica i oslonac? Zato što su u njoj vidjeli čvrst komad nečega oko čega se mogu okupiti. Kao ono zrno soli o kome je Lazar zborio prije kosovske bitke. Zašto je crkva bila jedan od najvećih neprijatelja komunizma? Ne zato što su ljudi u njoj nalazili vjeru koju su morali, inače, bezpogovorno davati Titu i Partiji. Zabraniti katolicima i članovima partije da krste djecu, bilo bi kontraproduktivno. Narod bi se pobunio, žeštoko, makar mirnim neposluhom. Masovno bi se pobunio. Politički, kao Srbi u CG. Milo Đukanović nije imao moć predviđanja, pa je srpski narod ujedinio kao nijedan Srbin još od Prvog srpskog ustanka. Ni pravoslavcima nisu branili, čak ni partijcima, da krste djecu. Muslimani su mogli mirno sunetiti svoju mušku djecu.

Kako god, ako namjeravate biti diktator, mučiti i zatvarati narod, uništiti im proizvodnju i pretvoriti ih u koloniju, oporezovati ih da im ne padne na pamet kakav biznis, istjerati ij iz zemlje u bijeli svijet, oguliti ih do kosti, samo naprijed. Možete sve, samo jedno ne smijete.

Vjeru im, ni pod koju cijenu, ne dirajte...