Podijeli članak

Poznato je da u Bosni i Hercegovini žive tisuće onih koji žive na rubu ljudske egzistencije, a među njima su sve češći i oni bez vlastitog krova nad glavom.

U Mostaru navodno nema beskućnika, a oni koji su u stanju takve potrebe, smješteni su u kolektivni smještaj nadomak grada. A tamo - nesvakidašnji i pomalo neljudski uvjeti. 

Bez obzira na to što Grad Mostar je jedan od rijetkih u zemlji koji odgovrno brine za krov nad glavom socijalno-ugroženih, uvjeti u kolektivnom smještaju i nisu najbolji. Ovo naselje je udaljeno svega dva kilometra od samog centra grada, a u njemu živi oko 100 obitelji. Gotovo u svakoj obitelji su i djeca. Stanari kažu - najteže je u ovakvim uvjetima odgajati ih.

"Što se tiče djece, ne mogu se ni igrati, nema nikakvo igralište i pravi se razlika između djece naselja i djece ovog kolektivnog smještaja, ali ulažeš svoj napor da ih bez obzira na sve izvedeš na pravi put. Mi kad izvedemo djecu napolje, moramo stajati iznad njih da ih čuvamo", kazala je Minela Vladavić, stanovnica kolektivnog centra.

Minela je majka tri sina, Vedada, Amara i Darisa. S njima i mužem živi u trideset kvadrata. Kaže - u nemogućim uvjetima, trudi se bar održavati higijenu smještaja.

"Od vlage do... džaba što održavaš i sve, dođe ti stanar koji ne drži do higijene i odmah je drugačije, pojavi se problem", dodala je. 

Prije dvije godine, u ovo naselje s obitelji se doselila i Aida Medar. Kaže da se ovdje ne živi u ljudskim uvjetima, a nehigijena pojedinih stanara predstavlja najveći problem.

"Ja ne znam za ove ljude prije što žive ovdje, kažu da ih ima i po dvadeset godina da žive ovdje, ali uvjeti su katastrofalni. Od buba, stjenica, žohara, miševa...To je ubij Bože", istaknula je Aida.

I ona se najviše boji za svoju djecu. U naselju žive i ljudi koji imaju privatne kuće, koji kako ovdje tvrde - ne dozvoljavaju da se njihova djeca druže s djecom kolektivnog centra.

"I narkomana i lutalica, znači svega. Ti moraš sa djetetom biti konstanto vani, kad si unutra, isto. Mi živimo na katu, mi samo gledamo kad ćemo dole propasti, jer ovo je gotovo, dotrajalo više", kazala je Aida. 

U naselju živi i Zaim Goloman. Ovakve uvjete života, kaže, ne bi nikome poželio. Nedostaje svega, najviše posla, a često i hrane.

"Teško...uvjeti nisu dobri, staro je sve, ali mora se. Šta je najteže ovdje? Sve je ovdje teško...ne valjaju zgrade, puno je svega, smrdi. (N1: Dogodi li se da nestane hrane?) Dogodi se, ali uvijek se nabavi, neki način da se nađe, da ne umreš", kazao je Zaim. 

Ovakvih priča je na desetine u naselju na periferiji Mostara. Želje svih su iste, da jednog dana, daleko odavdje uspiju sagraditi vlastiti krov nad glavom, ispod kojeg će moći dostojanstveno živjeti.