Podijeli članak

Tagovi

 

U BiH danas ima više od pola milijuna nezaposlenih osoba. Uz niže kvalificirane i nekvalificirane kadrove, među njima iz godine u godinu raste i broj mladih obrazovanih ljudi, koji nakon stjecanja diplome s istom mogu otići samo na lokalnu službu za zapošljavanje. U čemu je problem? Direktor Agencije za rad i zapošljavanje BiH Adnan Delić smatra kako za to ima više razloga. Ekonomska kriza, slab gospodarski rast, slabe strane investicije, samo su neki od elemenata koji doprinose golemoj stopi nezaposlenosti u ovoj zemlji. Usto, svakako treba spomenuti i neadekvatnu politiku obrazovanja koja, kako je istaknuo Delić, već dugi niz godina proizvodi kadrove ''za biroe''. U intervjuu za Pogled.ba, između ostalog, govori o ovim gorućim temama u BiH, sagledava uzročnike teške situacije te nudi neke savjete koji bi mladim ljudima, ali i svim ostalim nezaposlenim osobama mogle poslužiti prilikom traženja zaposlenja u ovoj zemlji u kojoj je pojam ''radnik'' odavno na niskim granama.

 

Iz godine u godinu se priča o velikom broju nezaposlenih u BiH. Koliko ih je bilo početkom 2013.?

Prema posljednjim podacima kojima raspolaže Agencija za rad i zapošljavanje BiH, u BiH je s 31. prosincem 2012. godine bilo 550.574 registriranih nezaposlenih osoba. Ovoliki rast broja nezaposlenih osoba uzrokovan je ekonomskom krizom, slabim gospodarskim rastom, smanjenjem stranih ulaganja i lošom političkom situacijom u BiH.

 

Što nezaposleni, pogotovo mladi među njima, mogu uraditi kako bi povećali svoje mogućnosti za zaposlenje? Dajte im neke konkretne savjete.

Mladi ljudi pri traženju posla moraju imati u vidu sljedeće:

-    Pri upisu u srednje škole, odnosno fakultete, obratiti pozornost na zvanje koje se dobiva završetkom tog školovanja. U zavodima i službama zapošljavanja se mogu dobiti popisi nezaposlenih osoba s deficitarnim i suficitarnim zanimanjima na tržištu rada, na osnovi čega bi trebali voditi računa koju školu, odnosno fakultet trebaju upisati.
-    Raditi na sebi i usavršavati se u stjecanju dodatnih znanja i vještina. Danas se, osim završenog školovanja i stjecanja zvanja, podrazumijeva da potencijalni kandidat ima vozačku dozvolu, osnovnu računalnu pismenost (ECDL certifikat i slično) i znanje makar jednog stranog jezika (engleski najčešće). U svijetu vlada saznanje da svi pojedinci moraju biti u procesu doživotnog obrazovanja u svojoj karijeri da bi mogli pratiti suvremene trendove poslovanja i procesa rada. Zato se preporučuje mladima neprekidno usavršavanje.
-    Razmotriti mogućnost pokretanja vlastitog biznisa i time steći poslovnu i financijsku neovisnost i stabilnost.
-    Pratiti oglase za posao (i preko javnih i preko privatnih službi za zapošljavanje), ostvariti kontakt s potencijalnim poslodavcima i sagledati mogućnost stipendiranja i praktičnog rada za vrijeme školovanja.
-    Osobno i neposredno se angažirati na pronalasku zaposlenja. „Posao se ne čeka, posao se traži“. Moderna tržišna ekonomija se zasniva na principu osobnog aktivnog traženja posla, a neophodnu pomoć mogu pružati javne službe za zapošljavanje i druge institucije. Napraviti svoj CV, naučiti pravila ponašanja na intervjuu kod poslodavca, naučiti kako se preporučiti poslodavcu, neki su osnovni koraci.

 

Znamo na koje sve načine ljudi u BiH dolaze do posla (veze, nepotizam, mito…). Međutim, postoji li ikakva tendencija kod ovdašnjih ljudi da sami dođu kod potencijalnog poslodavca i kažu: Ovo sam ja, ovo mogu, želim raditi! Na kraju krajeva, ima li koristi od takvog pristupa?

Prva konstatacija se odnosi na zapošljavanje u javnom sektoru, gdje je veliki pritisak za novo zapošljavanje. Oni koji traže posao kod privatnih poslodavaca znaju da privatni vlasnik cijeni samo rad, disciplinu i odgovornost, pa u svakom slučaju imaju drukčiji pristup u odnosu na javne institucije. Tu je prilika za mladog čovjeka da osobnim pristupom i ozbiljnim radom sebe iskaže za kvalitetnog radnika.



 

Što je sa zavodima za zapošljavanje i drugim organizacijama za posredovanje? Postoji  jedno pravilo koje kaže kako se korisnik briše sa zavoda ako odbije odgovarajući posao. No, osobno ne pamtim da je ikome zavod ikada ponudio posao. Možemo li reći da polovično obavljaju svoje zadatke?

Problem kod javnih službi za zapošljavanje jest njihova zakonska uloga, jer im je sa zakonima o zapošljavanju (u BiH imate tri zakona o zapošljavanju na razini entiteta i Distrikta Brčko BiH) nametnuto i obavljanje socijalnih funkcija, tako da je sada situacija da ako bilo koja osoba hoće ostvariti neko socijalno pravo mora biti evidentirana kao nezaposlena osoba. To stavlja zavode  i službe zapošljavanja (naročito u Federaciji BiH) u poziciju da administriraju  i financiraju zdravstveno osiguranje nezaposlenih, pravo na dokup staža za stjecanje uvjeta za mirovinu, socijalni program zbrinjavanja radnika koji u procesu stečaja i privatizacije ostanu bez posla, da izdaju razne potvrde i uvjerenja o nezaposlenosti s ciljem ostvarivanja prava po osnovi nezaposlenosti. Tako da se prvo mora kadrovski i financijski osigurati socijalna politika u službama zapošljavanja, pa onda ostatak financijskih sredstava ide na posredničku funkciju i aktivne mjere zapošljavanja.
Ipak, i u ovako teškoj ekonomskoj situaciji, gdje je karakteristična mala ponuda slobodnih radnih mjesta, zavodi i službe zapošljavanja u BiH svake godine provedu programe aktivnih mjera zapošljavanja, gdje kroz razne programe prođe ukupno oko 12.000 registriranih nezaposlenih osoba.
Tako da ne možemo reći da zavodi i službe zapošljavanja svoje poslove obavljaju polovično, nego unatoč otežanim okolnostima rade poslove u skladu sa zakonskim propisima, pa i posredovanje u zapošljavanju.

 

No, doprinosi li birokracija velikoj stopi nezaposlenosti?

S jedne strane, iako zvuči paradoksalno, povećanje zaposlenosti u javnom sektoru smanjuje nezaposlenost, ali na duži rok takvo stanje je ekonomski neodrživo za svaku zemlju. Nerad birokracije u smislu dužine procedura i financijskog opterećenja za pokretanje biznisa, olakšavanja rada gospodarstva i malog i srednjeg poduzetništva, izdavanja potrebnih dozvola za građenje i izdavanje suglasnosti i sl., mogu se svesti pod doprinos birokracije povećanju nezaposlenosti.

Što mislite o ulozi obrazovanja u cijeloj ovoj priči? Kako napraviti sklad na relaciji proizvodnje obrazovanih kadrova i tržišta rada?

Već dugi niz godina obrazovni sustav izbacuje kadrove „za zavode za zapošljavanje“.  Problem je prije svega u upisnim politikama u srednjim školama i fakultetima, koje ne vode računa o potrebama tržišta rada za pojedinim obrazovnim profilima i zanimanjima. Rješenje je formiranje partnerstava na lokalnoj i regionalnoj razini, na principu gospodarstvo - obrazovne ustanove – vlast - službe za zapošljavanje, čiji bi jedan od zadataka bio i kreiranje upisne politike u obrazovnim institucijama.

Zašto država još uvijek nije uskladila svoje zakone s Bolonjskom deklaracijom koju je potpisala, te kada će se ta problematika konačno izvući iz ladice?

Problem Bolonjske deklaracije je prvenstveno u usklađivanju stečenih zvanja i kvalifikacije studenata koji su obrazovanje završili po Bolonji s postojećom kvalifikacijskom strukturom. U službama za zapošljavanje je privremeno to riješeno isticanjem ETSC bodova koje studenti steknu poslije završenog obrazovanja, ali dugotrajno rješenje je u rukama ministarstava nadležnih za sektor obrazovanja i potrebno je donijeti cijeli kvalifikacijski okvir na razini BiH koji bi regulirao to pitanje.

Na kraju, mnogi smatraju da je odlazak iz zemlje jedina šansa za bolji život. No, kakve su im mogućnosti za zaposlenje vani, prvenstveno u EU? Priznaju li tamo naše diplome?

U ovom trenutku, ekonomska kriza je u većini zemalja EU-a, tako da je ograničeno i zapošljavanje radnika iz BiH u tim zemljama. Uglavnom, najviše su traženi radnici u oblasti građevinarstva, strojarske industrije, turizma i ugostiteljstva.

Priznavanje diploma je stvar svake zemlje i najčešće se priznaju diplome stečene prije 1992. godine, a ove novije moraju proći proces priznavanja ili nostrifikacije.  

Marin Vučina/Pogled.ba