Podijeli članak

Ovogodišnja rubrika „Moj hobi“ odvela nas je u Klinički zavod za radiologiju, gdje  dr. sc. Vedran Markotić učinkovito obavlja svakodnevne poslove radeći kao specijalist  radiodijagnostike, s posebnim naglaskom za muskuloskeletnu dijagnostiku. No, osim medicine ovaj liječnik ima još jednu ljubav - trčanje. Voditelj je udruge 'Sanus Motus', popularnog naziva Škola trčanja što nam je i bio povod da porazgovaramo s dr. Markotićem.

Razgovarala: Adrijana Jurić Jegdić, Glas zdravlja

Kada i kako ste otkrili čari trčanja?

Najvažnija  je volja i namjera , da se čovjek odluči time baviti. Dok sam bio u srednjoj školi ja sam se bavio trčanjem, trčao sam i cross utrke. Nakon toga sam se bavio nogometom. Onda dok sam studirao bio sam pravi „ couch potato“ kako bi rekli Amerikanci  i ništa osim malog nogometa nisam prakticirao. Godinama nisam bio aktivan, a sad mi je trčanje neizostavan dio života.

Osnovali ste udrugu 'Sanus Motus'. Otkud uopće ideja za tako nešto?

Udruga Sanus Motus osnovana je u prosincu 2017. godine, a bavi se zasad isključivo rekreativnim trčanjem. Prilikom osnivanja Udruge jedini cilj i motiv bio je unaprijediti sve segmente rekreativnog trčanja u Mostaru i Hercegovini, pa smo tako s početkom 2018. krenuli s okupljanjem tima trenera, traženjem lokacija na kojoj bi se odvijali treninzi i slaganjem programa treninga. Razgovarali smo s mnogim iskusnim, rekreativnim i profesionalnim trkačima, s trenerima atletike i  kineziolozima. Program je napravljen nekako optimalno za rekreativca koji je  prvo 'couch potato', a za pola godine već je polumaratonac. Prije dvije godine sam se bavio rekreativnim trčanjem. Išao sam na razne utrke u Hrvatskoj i BiH. U Mostaru se počela okupljati neformalno rekreativna trkačka zajednica koja nije imala nešto oko čega bi se mogla grupirati i ostvarivati neke svoje ciljeve. Tako sam shvatio da postoji potreba za jednom udrugom koja bi predstavljala rekreativnu trkačku zajednicu.

Koliko imate članova, koje su najčešće dobne skupine?

Trenutačno imamo 70 članova u školi trčanja, 15 članova u Sanus Motus Kids programu te 50-ak trkača u rekreativnoj trkačkoj ligi. U prvoj generaciji nas je bilo 25. No, ta brojka se sa svakim novim ciklusom povećavala. Više je žena, jer su muškarci skloniji pojedinačnim treninzima. Što se tiče dobne skupine, to su uglavnom ljudi od 30 do 45 godina starosti. U posljednje vrijeme imamo dosta tinejdžera i studenata koji se priključuju Školi trčanja, prvenstveno s Koledža. Strancima je to više u načinu življenja, kulturi, većinom su tako živjeli prije dolaska u Mostar. 

Kako izgledaju treninzi?

Mi imamo polugodišnje cikluse i tako se pripremamo za polumaraton. Svim kandidatima kažemo da nije bitno istrčati polumaraton, jer naš cilj nije da ih odvedemo na jedan polumaraton i da tu bude kraj priče. Cilj je da se ljudi tri puta tjedno rekreiraju kroz trčanje. Treninzi su koncipirani tako da imamo jedan konstruktivni program koji traje od 3 do 6 mjeseci, ovisno kad nam ciklus počinje i za koju utrku se spremamo. Treninzi obično traju sat vremena, a kako vrijeme odmiče povećava se vrijeme do sat i pol u nekih 15-ak dana prije utrke. Treninzi za djecu traju sat vremena. U početku rade abecedu trčanja odnosno atletsku abecedu, te rade na tehnici trčanja i podizanju opće fizičke spreme.

Poznato je da liječnici, zbog prirode svoga posla, rijetko nalaze vremena za bilo što drugo. Kako se vi snalazite? Imate li potporu radnih kolega?

To je sve stvar organizacije. Kad sam osnovao Udrugu, prvih godinu dana je bilo najviše posla. Tad sam morao izdvojiti više vremena i za treninge i za pisanje projekata, prijave na razne natječaje, rješavanje nekih situacija kao što su prostori, odnosno površine za treniranje. Kako je vrijeme odmicalo tako su se ljudi javljali da preuzmu neki dio posla. Dvije kolegice su tako preuzele posao marketinga, te zajedno vode Facebook i Instagram profile i pripremaju objave za medije. Ja se uvijek nekako uspijem organizirati da to ne ometa niti moj poslovni, niti privatni život. Ako trebam biti dežurni na dan najavljene utrke neki put se zamijenim s kolegama koji mi rado izađu ususret. Kolege uvijek imaju razumijevanja za moj hobi. Među polaznicima škole trčanja ima i nekoliko kolegica liječnica.

Koliko je zapravo trčanje dobro za ljudski organizam?

Trčanje ima niz prednosti u odnosu na druge sportove. Imamo jako pozitivan feedback. Napredak je, ne samo na području fizičkog zdravlja, nego i mentalnog. U tom smjeru smo ove godine uradili jedno istraživanje s novim kandidatima. Imali smo 30 novih kandidata koji su počeli trčati s nama u travnju ove godine i sad će trčati polumaraton u Metkoviću. I njih ćemo ponovo testirati nakon polumaratona, kroz jedan upitnik koji nam je ustupio prof. dr. sc. Dragan Babić s Klinike za psihijatriju. Kroz upitnik želimo vidjeli koliko je trčanje kroz 5-6 mjeseci unaprijedilo kvalitetu njihovog života, odnosno njihovog mentalnog zdravlja. 

Je li  trčanje zahtjevan sport?

Samo trčanje ne zahtijeva neku prethodnu spremu niti znanje, znači možete biti potpuno netalentirani za sport, da niste godinama ništa trenirali, ili da ste pretili ili niste u formi i kroz mjesec dana trčanja vi možete vidjeti veliki pomak u fizičkom i mentalnom stanju. Oni koji se zadrže tri mjeseca nastave redovito trenirati i dalje. Kažu da je potrebno osam tjedana da se stvori navika, a kasnije to postaje jedna pozitivna ovisnost. Imamo otvorene cestovne utrke od 5 km, pa sve do maratona.  Neki naši članovi sudjeluju u ultra maratonima, odnosno ultra trail utrkama. Tako smo prošle godine nagrađeni od Sportskog saveza Grada Mostara, naša članica Jasmina Kavazović koja je ove godine sudjelovala na Svjetskom prvenstvu u ultra trailu te je dobila posebno priznanje od Sportskog saveza za doprinos sportu u 2018. godini.

Što biste rekli na današnji ubrzan tempo života i slabu fizičku aktivnost, posebno kod medicinskih djelatnika?

Uvijek pokušavam ljude uputiti kako postoji i neki drugi i drugačiji put koji će ih oraspoložiti i podići njihovo mentalno i fizičko zdravlje. Koliko god njihov raspored bio natrpan, mislim da svatko ima vremena tri puta tjedno, pola sata otići na trčanje ili intenzivniju šetnju jer to puno doprinosi kardiovaskularnom i mentalnom zdravlju. 

Za kraj jedno pitanje - da niste liječnik, koje bi bilo vaše zanimanje?

Da nisam liječnik, uvijek zamišljam da bih bio menadžer.