Podijeli članak

Sve je počelo prije osam godina kad je kći Nika upisala osnovnu školu Zapruđe i krenula, zajedno sa suprugom Vlastom na probni planinarski izlet sa školskom planinarskom grupom Gojzeki. Njih dvije na planinarenje, a ja sam ostao sam doma. Znate, kad ste slijepi tata, ne možete neke stvari raditi s djetetom, voziti bicikl, ići na bazen, u park. Ne da vi nekog ne možete čuvati, nego vas netko mora čuvati. To malo baca u "bed" i frustrirajuće je. Hodao sam po stanu i mislio si, "sad će one svaki vikend u planine, a ja ću biti doma".

Onda sam predložio vodiču Gojzeka Alanu Čaplaru i Nikinoj učiteljici Duški Marcić Svilar da probno odem na jedan izlet s njima. Iako sam nekad davno išao u planine, bio je to moj prvi izlet sa sljepoćom, počinje priču Željko Brdal (50), profesor povijesti i strastveni planinar, koji unatoč tome što ne vidi, osvaja visoke planinske vrhove.

Od kad je, zapravo, noge ugurao u one prave planinarske gojzerice, ne staje.

- Ma što da vam kažem, totalno sam nadrogiran na planinarenje. Vodim dnevnik svih izleta, a prvi koji sam zabilježio bio je onaj na Oštrc 2012. godine. Od tada sam vikendima najčešće negdje u planini, pa čak i po više dana. Mojim curama to nije tako fora, tako da sam ja sada puno više u planinama nego njih dvije. One možda idu jednom u mjesec ili dva - kaže ovaj rođeni Zagrepčanin. U rujnu je svladao Säuleck, austrijski vrh visok 3086 metara, i to je najviša nadmorska visina na kojoj je bio.

 U nedjelju smo gore i dole hodali od 7 ujutro do 22.30 sati, s time da smo prvi dan, u subotu došli na cca 2000 metara i prespavali u domu. No tih preostalih tisuću metara bilo je najteže. Teren je bio izuzetno zahtjevan, mnoštvo stijena svih veličina i oblika, hodanja i penjanja - bilo je naporno i psihički i fizički, kiša nas je oprala, tuča je padala, a hodali smo i po snijegu. Staza nije imala sajle, klinove, među planinarima je poznata kao i "granitni pakao". Razbacane granitne ploče uokolo, bilo ih je more, a stazi, ako je se tako može i nazvati, nikad kraja. Nismo mogli koristiti štap kojim me obično vode, već smo se držali za ruku, a moj vodič Mladen mi je opisivao svaku tu ploču. Nikad se nisam držao za ruke toliko koliko taj dan s njim, to je bila neka neraskidiva veza, puna povjerenja, prijateljstva i podrške - priča Željko.

Kad planinari, kaže, spor je, ali spašava ga kondicija i upornost. Zbog toga ga zovu "nosorog".

- Kad smo došli gore nakon pet sati, cijela ekipa me čekala, svi odreda promrzli. Bez njih ne bi mogao ništa. A znate kakav su mi doček napravili na vrhu - sa šampanjcem i tortom. Skakali su od veselja jer su znali koliko je njima trebalo, a pogotovo i onda kad znaju da sam ja slijep. Isplakao sam se ko kišna godina. Evo i sad mi suze idu kad se sjetim tog trenutka sreće i ponosa - emotivno se prisjeća Željko. Bio je to jedan ogroman test volje i želje, snage tijela i uma, prijateljstva i podrške.

- Mladen Stanković zvan Grandiozni kao vodič i Daniel Veček koji je kao osigurač hodao iza mene bili su fantastična planinarsko prijateljska podrška bez kojih nikada ne bih ubrao svoj prvi „tritisućnjak“. Čarolija i tako nastane kad uberem vrh, ali sam izlet, samo hodanje je sastavni dio tog svega. Pitaju me 'Kako, kada ništa ne vidiš?', ali doći na vrh planine, unatoč sljepoći, a zahvaljujući ekipi, to je nešto čarobno, neopisivo, poput putovanja u svemir. Još zahtjevniji dio mog planinarenja je silazak kad shvatim da se treba i vratiti. Spuštanje je uvijek puno zahtjevnije - govori Željko.

Ovaj promicatelj pješačko-planinarskih pohoda sebe još naziva i pravim planinarskim domoljubom. Naime, njegova životna želja je da 'ubere', kako on zove osvajanje vrhova, sva 152 vrha Hrvatske planinarske obilaznice. Dnevnik HPO mu je sjajan putokaz, a do sada ih je Željko osvojio nevjerojatnih 126. Od 2012. to je hrpa ubranih vrhova, a još mu treba samo 26 da zaokruži cijelu priču.

- Iskreno, razmišljam hoću li se zaustaviti u nekom trenu, jer preostali vrhovi su vrlo zahtjevni, ima skakanja, oštrih stijena, sajli. S druge strane znam sebe, i da nešto želim napraviti do kraja - uporan je Željko koji će od strane Hrvatskog planinarskog saveza krajem ove godine dobiti visoko priznanje povodom 125 vrhova HPO-e. Aktivni je član HPD-a Željezničar i ima svoju planinarsko- prijateljsku ekipu s kojima najčešće ide u pohode po planinama. U HPD-u Željezničar u Zagrebu svojedobno je završio i planinarsku školu, a svoj nadimak Gojzek je stavio u potpis, nek se zna.

- Brinem se za pratnju jer oni brinu o meni, hoću li pasti i slično, i to nauštrb brige za sebe. No istini za volju mogu vam reći da se češće udarim u stanu, ili u retrovizor kamiona sparkiranog na zebri, nego mi se nešto dogodi na planini. Važan dio mog planinarenja je druženje, zeka peka, putovanje, prijateljstva, podrška. Ma i da vidim ne bih išao sam - kaže Željko.
 
-Ishodao sam 70.000 koraka. Hodao sam od 5 ujutro do pola 12 navečer - ponosno kaže. Naravno, uz prijateljsku podršku i pratnju te uz razgovor i druženje nabrao se koračajući rekordić. Šah je još jedna velika Željkova ljubav. Nekoliko je puta bio prvak Zagreba i Hrvatske sa Šahovskom školom Dugave. Postigao je, kaže, maksimum. 'Širokopojasni Širitelj Školskog Šaha' organizator je turnira Dugave open te Mikronis kupa, a napisao je i knjigu Školska šahovska epidemija koja govori o tome što točno razvija šah kod djeteta. Uz velike planinarske i šahovske pothvate, Željko je i autor nekoliko udžbenika iz povijesti, a prošle godine mu je pisanje oduzelo četiri mjeseca, stoga je planinarenje morao prekrižiti. a želju za kretanjem ponekad je ugasio šetnjom psa po kvartu. 

-Imao sam sreće, pa sam se redovno i zaposlio kao profesor povijesti u I. osnovnoj školi Dugave. Tada sam još bio samostalan i donekle vidio, mogao sam i čitati i sam se kretati. Radim tamo već skoro 25 godina, a kako sam gubio vid, morao sam se i bio sam spreman prilagođavati se, pa sam s vremenom razvio metode koje će me održati na poslu. Iako su mi svi predlagali da odem u mirovinu, ja sam ostao ustrajan u tome da i dalje predajem.

Eto, danas ne bi radili intervju, da sam ih poslušao. Nekad sam mogao samostalno upisivati bilješke i ocjene, a sada imam pomoć na nastavi, 'treniram' mlade profesore povijesti koji su kod mene na stručnom stažiranju. Oni sada upisuju ocjene u e-imenik - priča nam Željko kojem danas uvelike pomaže čitanje sa 'screen readerom' pa primjerice normalno komunicira mailom, dok na 'brajici' samo radi kratke bilješke za sastanke.

U svojoj školi već je odavno prava 'legenda', jer radi redovan posao. Bilo je školskih godina kada je provodio nastavu u 12 razreda s oko 270 učenika od V.-VIII. razreda.

Izvor: 24 sata