Podijeli članak

Pismo koje je don Dragan Filipović uputio javnosti vezano za operu Divu Grabovčevu izazvalo je veliko zanimanje javnosti. Danas objavljujemo treći dio toga pisma u kojem don Dragan otkriva tko je tražio da od Dive Grabovčeve i Tahir bega napravi ljubavnu priču. Da, dobro ste pročitali! Ljubavnu priču!

O, moj gospodine Puljiću. Gledam ja te Vaše zabilješke u rokovniku, pa na jedan, pa na drugi sastanak. A onda po uredima u Mostaru, Sarajevu. Pa Zagreb i opet na jug sve iz početka. E ljudi, pravo da vam kažem: zamantalo mi se. Mislim se, što bih ja tamo hodao. Opera je gotova i uvezana 30. svibnja 2015.

Ali malo ću ja pustit koji probni balom, da bih dobio mišljenje comunita’. Stoga na par mjesta ponudim libreto. E moj čovik… jedan mi je poznati redatelj iz Zagreba tražio za početak 20.000 Eura. Dobro sam napisao, ej, 20.000 Eura.

On misli da se u Hercegovini lova kupi kao što se rađaju talenti u tenisu, košarci i rukometu. No, jedan mi je drugi redatelj tražio, istina duplo manje. (Sad mi se čini da je isti producent?) Sjedili smo u hotelu Mostar. Bili su tu i njegova dva studenta. Poče se on malo šprdati s Divinom sudbinom.

Da, kome su danas interesantni takvi ideali… A onda je ozbiljno rekao:

„Meni je ova vila hrvatica smiješna.“

Ozbiljno?

„Ozbiljno.

Meni bi bilo simpatičnije da to bude vila šveđanka.“

Je li?

„Da!“

Ozbiljno?

„Ozbiljno!“

Uzeo sam libreto i napustio sastanak.

Za to vrijeme je gospodin Miljenko Puljić obišao sve urede i ministarstava, a i fra Antu Marića. I zove mene fra Ante tog lijepog proljetnog dana. I veli, doći će sad do tebe dvojica. Otišli su od mene k tebi.  Gosp. Puljić bi mijenjao tekst. Ja sam mu rekao da ti odlučuješ.

(Ne zna ni fra Ante da je opera uvezana. Ponekad bi me pitao: dokle je došla Diva, ja bih mu odgovorio da je krenula s Kedžare i nadam se da će ovamo izbiti).

Pričekam ga ja na Balinovcu, tj. na Trgu Tihomira Mišića. Stojimo, pričamo i gledamo u pravcu zgrada koje se zovu Vatikan.

A on meni:

Nije vrijeme, pa nije vrijeme. Može li se napraviti da su se oni zaljubili pa im se roditelji ne daju uzeti i oni tako skončaju.“

Pa čovječe, to je neka zukeroza, sladunjava priča. To je Romeo i Julija. Miljenko, ovo je istina. Ovo je stoljetno vjerovanje naroda. Diva brani dostojanstvo žene. Neće se udati za onoga koga ne voli. To mi je europski, moderno. To je in. Ona brani dostojanstvo vjere. Poštuje svoje. Ne dira tuđe.

„Je, ali nije vrijeme da Tahir-beg ubije Divu. Nije momenat.“

A kad je vrijeme? Prema istraživanjima, ovo se dogodilo.

„OK. Onda ja izlazim iz projekta.“  U redu. Hvala. Bog.  

Otišao sam sve ovo ispričati fra Anti. Kad su počele probe i pjevačima.  Kasnije se o tome pisalo i u medijima, govorilo na dvije radio postaje itd.

Te 2015 god. Dubrovačke ljetne igre su se približavale kraju. Nazvao sam maestra Mladena Tarbuka u Dubrovnik, rekavši da bih volio imati jedan termin kako bih mu nešto kratko priopćio.  Rekao je: četvrtak u 10.00 s. javi se Nikolini u upravu DLJI.  Naravno, bio sam točan.

Kako sam na početku pisanja pitao za savjete, i slao mu dvije početne numere u PDF-u, odmah je znao o čemu se radi, kad sam pred njega stavio uvezanu partituru. (Osim maestra Tarbuka u Zagrebu, pitao sam ja za mišljenje profesore u: Ljubljani, Novom Sadu i Beogradu. Nisam tako tvrdoglav.)

Odmah je počeo listati i pomno čitati svaki takt.

Sada već pokojna Mani Gotovac je nekoliko puta rekla:

„Maestro, zakasnit ćemo na avion!“

No, maestro je 50 min. listao, čitao, pjevušio… A onda se ustao, pružio ruku i čestitao.

Rekao sam:

Želio bih da Vi to dirigirate!

„Počašćen sam.“

Bio sam slobodan upitati:

Biste li Vi to htjeli dirigirati i u Zagrebu, a ne samo u Mostaru?

Kao da gledam: zagrlio je partituru na prsa i rekao: „Bilo bi mi jako drago!“

Pozdravili smo se.

Nije zakasnio na avion.

Zašto dirigent maestro Tarbuk? Kad smo mojim djelom Via crucis, u korizmi 2014. otvarali Dane Pasionske  Baštine u Zagrebu na Gornjem gradu u crkvi sv. Katarine, onda je zborom i orkestrom ravnao maestro Tarbuk.

Nas je iz Mostara bilo osamdeset i pet. Svirali su članovi Zagrebačke filharmonije. Unaprijed smo morali platiti, jer je zemljak – Mostarac bio ravnatelj.

Nakon koncerta, prišao sam maestru Tarbuku i rekao: maestro što sam Vam dužan za ovu izvedbu?

„Slušajte don Dragane. Ovo mi se djelo jako sviđa. To su stari načini, modusi, pravi modalni izričaj. Ovo je klasika. Ti nikad od ovoga nećeš ništa zaraditi. Ovo je toliko lijepo i duhovno. Prepuno neke plemenite boje, uzvišene molitve. Ja ti ovu izvedbu poklanjam! Ništa novac!“

Bio sam doista ugodno iznenađen, dirnut u dno duše. Rekao sam veliko hvala. Zbog toga sam mu se htio iskreno i konkretno odužiti i zahvaliti, pozivajući ga da dirigira Divu Grabovčevu.

Dani su prolazili pa i godine. Bili smo u 2016.

S pjevačima smo pripremali Divu i pripremili toliko da su pjevači sve znali napamet. Ugovorili smo i termin praizvedbe 15. III. 2016.

Bila su samo dvojica solista iz RH. Svi ostali pjevači, njih oko 115 bili su domaći. Dogovorena je suradnja i s Dubrovačkim simfonijskim orkestrom i nekim puhačima sa strane.

Termin u HD HS Kosače rezerviran.

Trebao je još samo uvježbati scenski korak s redateljicom Jasnom Žarić.

Kad telefon iz Sarajeva. Gosp. Miljenko Puljić:

„Čuj Dragane, ovdje sam bio s ministricom. Ona je također čula za Divu i rekla je da bi to svakako trebalo financijski pomoći.“

Rekoh: Gosp. Puljiću, Vi ste iz ovog projekta izišli. Hvala lijepa.

Kako smo razgovarali par puta da opera Diva Grabovčeva uđe u festival Uskrs s maticom, Dani matice Hrvatske Mostar… smatrao sam da je to završena stvar.

Jedan dan, mjesec dana prije izvedbe, zove me gosp. Josip Muselimović.

„Evo mi smo na predsjedništvu Matice. Tu je i fra Ante. Predlažemo da se opera Diva odgodi za godinu dana.“

Gospodine, to je nemoguće. Moji su pjevači stasali. Sljedeće godine većina njih uplovljava u druge životne vode. Mi smo operu naučili napamet i svi sudionici su uzeli termin i vrijeme za to. Nabavili smo 105 kostima. Posudili dvanaest iz HNK Split. (Dubrovnik nam nije dao kostime, jer je jedan redatelj, kome sad neću spomenuti ime, preko svog prijatelja ravnatelja u Dubrovniku to zabranio. Iako je najprije obećao, a ja u Dubrovnik prema dogovoru došao da to uzmem). Mi smo spremni za izvedbu. Ja to ne mogu vratiti niti zaustaviti, niti odgoditi.

„Dobro, onda mi iz ovoga izlazimo.“

Hvala.

Poslije mi je fra Ante rekao da je, dok me dotični zvao,  razgovarao s otvorenim zvučnikom na mobitelu. Nakon toga među njima nije bilo komentara.

Bilo je toliko podapinjanja, i ne samo za ovo djelo….

Ja bih mogao o tome pisati danima, danima.

Bilo kako bilo, fra Ante i ja smo otišli dr. Draganu Čoviću. Prezentirali mu sve o čemu se radi i što smo doživjeli. Stavio je ruku na partituru Dive i rekao:

Ja stajem i stojim iza ovoga!

Isto je napravio za izvedbu Dive u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.

Hvala mu!

Don Dragan Filipović