Podijeli članak

U “mom” gradu Guayaquilu u Ekvadoru vlada potpuni kaos zbog zaraze koronavirusom. Prema do sada dostupnim službenim informacijama, u gradu je zaraženo oko 2300 ljudi, a njih osamdesetak je preminulo (u Ekvadoru je do trenutka pisanja ovog teksta bilo 3400 oboljelih i 145 umrlih, op.a.). 

Preminule ljude više ne mogu pokapati, odnosno kremirati, jer se dnevno može kremirati desetak tijela. Stvaran broj oboljelih i umrlih zasigurno je puno veći. Sanitarna služba nije u mogućnosti “odvesti” sve leševe, zbog toga je angažirana vojska, koja ih doslovno “skuplja” ispred njihovih kuća, gdje ih umotane u plahte ili vreće ostavljaju članovi njihovih obitelji. Situacija je katastrofična - priča za Slobodnu Dalmaciju Diego Miletić (65), iz Guayaquila, Hrvat podrijetlom iz BiH, rođen u Grabovici kod Mostara, koji već trideset godina živi i radi u najvećem ekvadorskom gradu, koji broji 2,2 milijuna stanovnika. 

U Guayaquilu, koji se nalazi na moru, trenutačna temperatura zraka je 35 stupnjeva i vlada velika vlaga. 

– Ovom virusu očito prija visoka temperatura i visoka vlaga, koja je sada kod nas u Guayaquilu 70 posto. Jer kako drukčije protumačiti činjenicu da u Guayaquilu ima toliko zaraženih i mrtvih, dok u Quitu, glavnom gradu Ekvadora, koji se nalazi na 2850 metara nadmorske visine i koji je, sada u ovo doba godine, 15 do 20 stupnjeva hladniji od Guayaquila, ima “samo” dvjesto zaraženih – priča Miletić. 

I nije samo Quito jedini “grad u oblacima” kod kojeg se koronavirus i nije baš “nastanio”. – Isto tako u La Pazu, glavnom gradu Bolivije, koji se nalazi na 3640 metara nadmorske visine, ima “samo” četrdeset zaraženih. Bolivija je planinska država i iako je tijekom božićnih blagdana i novogodišnjih blagdana iz inozemstva u Boliviju došao veliki broj od ukupno tri milijuna Bolivijaca koji žive diljem svijeta, koronavirus se baš kod njih i nije “primio”. 

Za sada imaju “samo” 140 slučajeva zaraze i devet umrlih – govori Miletić za Slobodnu Dalmaciju.  

–Ekvadorci su jako neozbiljno shvatili opasnost od koronavirusa – nastavlja Miletić. 

–Pa do prije nekoliko dana po ulicama grada odvijao se normalan život, nitko se nije obazirao na opasnost od koronavirusa. Isto kao da se ništa u svijetu ne događa; ulice su bile pune ljudi, radili su barovi, restorani, igrao se nogomet, šalili su se na račun koronavirusa i govorili kako je to obična gripa. Sada već nema ljudi po ulicama, valjda su shvatili kolika opasnost prijeti – zabrinut je Miletić. 

Inače, do Miletića, koji je u Guayaquilu vlasnik velike flote tunolovaca, došli u uz pomoć dr. Ljube Znaora, poznatoga splitskog oftalmologa, liječnika u KBC-u Split, koji je prijatelj s obitelji Miletić. A prvotni razlog WattsApp poziva novinara Slobodne Dalmacije u Ekvador, prije negoli je uopće znao da je situacija u Guayaquilu katastrofalna, bio je sasvim druge prirode. 

Naime, Diego je jedan od onih koji je izdašnom novčanom donacijom zadužio Split i splitski KBC kako bi što lakše “pobijedili u ratu” protiv koronavirusa. Miletić, koji već 45 godina živi u inozemstvu, od čega trideset u Ekvadoru, na račun splitskoga KBC-a prije nekoliko dana uplatio 500 tisuća kuna, sa željom da se za taj novac kupe respiratori. 

Ako se zna da trenutačno na svjetskom tržištu za jedan, i to dobar respirator treba izdvojiti oko 25 tisuća eura, jasno je da bi se Diegovim sredstvima mogla kupiti dva respiratora i još bi ostalo novca za druge potrebe. Miletiću su rekli kako su mu u KBC-u Split zahvalni na velikoj donaciji, a posebno prof. dr. Julije Meštrović, ravnatelj splitske bolnice. 

–Ne trebaju meni ni zahvala ni publicitet. Bio bih najsretniji da me niste nazvali i da nitko nije znao za moju donaciju. Samo želim pomoći svojoj domovini, koju neizmjerno volim i kojoj sam pomagao i pomagat ću dok god to budem mogao – kazuje Diego.

Diego Miletić se prije 65 godina, rodio u Grabovici, u Hercegovini, a školu je završio u Pločama i Splitu, gdje je pohađao Srednju pomorsku školu. Život ga je iz tadašnje Jugoslavije odveo u Hamburg. 

–Da, u Hamburg, pa sam onda otišao navigavat i more me donijelo u Portoriko, gdje sam ostao neko vrijeme i gdje sam se zaposlio u industriji tunjevine. Potom sam otišao u SAD (San Pedro) i tamo sam radio u tvornici tune. U Ekvador sam došao 1990. godine i od 1993. godine ozbiljnije ulazim u posao s tunom – govori Diego. 

S jednim svojim partnerom je 1993. godine kupio svoj prvi tunolovac. 

–Bio je to tunolovac od 300 tona nosivosti. Ali brzo sam isplatio partnera i krenuo sam u posao. Kupio sam tunolovca koji sam nazvao “Međugorje”, pa još jednog koji sam nazvao “Kraljica mira”, koji ima 1500 tona nosivosti, pa je potom došao brod “Diva Marija”, također od 1500 tona nosivosti. U Bilbau (Španjolska) 2012. je dovršena gradnja broda “Ljubica” (dao je ime broda po svojoj majci – op. a.) koji ima 1700 tona nosivosti. Sada je upravo u Bilbau u fazi gradnje još jedan tunolovac, koji će također imati 1700 tona nosivosti, a koji će se zvati “Ivan Pavao Drugi” – kaže za Slobodnu Dalmaciju Miletić.

Miletićeva flota ima, tako, više od šest tisuća tona nosivosti. – Prošle smo godine uhvatili oko 28 tisuća tona tune, a inače nam je godišnji ulov između 35 i 40 tisuća tona tune. U svojoj tvrtki imam 350 do 400 zaposlenih. Puno zaposlenih su naši Hrvati. Svi kapetani su mi Hrvati, kao i upravitelji stroja, strojari, električari. Volim da mi rade naši ljudi jer su vrlo odgovorni, vrijedni i odani kao radnici. Imam ljudi iz Ploča, Splita, Rijeke, Dubrovnika... – nastavlja Miletić. 

On se i do sada iskazao u pomaganju Hrvatskoj. 

–Ja sam počasni građanin grada Ploča i to mi je veliko priznanje. Pomagao sam u izgradnji crkve, pomagao sam sportskim klubovima i društvima, a ovo sada je za KBC Split. Ako trenutačno zbog nestašice ne mogu kupiti respiratore, jer ih nema na tržištu, neka taj novac potroše na ono što im je najpotrebnije. Samo ne želim da taj novac ode na luksuz ili na neku drugu stranu, za koju nije namijenjen – upozorava Miletić.