Podijeli članak

Vodstvo Aluminija godinama je imalo istančan okus za angažman ljudi koji nemaju nikakve veze s onim što je ova tvornica radila i proizvodila. Stoga se i ne treba čuditi da je priča završila gašenjem proizvodnje. Samo je pitanje hoće li itko odgovarati za kolaps nekadašnjeg giganta. I dok se istražne agencije i tužiteljstva bave s onim što se događalo u Aluminiju, polako pred javnost izlaze ugovori koje je imala ova tvrtka s drugim subjektima, doznaje Ero.tel.

Zanimljivo, jedan od ugovora je i onaj s Centrom za komercijalni menadžment d.o.o. Mostar (CKM) kojem je suvlasnik poznati liječnik Edib Šarić, koji je osim po svom radu na polju medicine poznat i po dobrim odnosima s čelnicima SDA i Safetom Oručevićem.

Na mjestu direktora CKM-a je Amina Šarić, liječnikova kćer i upravo je ona potpisala ugovora s Aluminijem na temelju kojega je propali gigant Centru za komercijalni menadžment mjesečno za usluge plaćao 6000 maraka.

CKM je prema ovome ugovoru za Aluminij trebao obavljati poslove trajnog pregovaranja u promoviranju rješenja od interesa za Aluminij pri državnim i drugim institucijama, trebao je raditi na projektima u području zaštite čovjekove okoline i održivog razvoja, projektima obnovljivih izvora energije, trebao je davati potporu poslovnim aktivnostima, stručno usavršavati zaposlenike Aluminija, pomoći proširivanje proizvodnje, te sudjelovati u pregovaračkim i sličnim aktivnostima prema različitim interesnim stranama.

Ugovor koji je dostavljen našoj redakciji je stupio na snagu 1. prosinca 2017. godine i trebao je trajati šest mjeseci. Potpisao ga je Mario Gadžić. Šest mjeseci kasnije Gadžić je smijenjen, ali je ugovor s CKM-om produžen, a ovaj put ga je potpisao još uvijek aktualni direktor Dražen Pandža.

On je vjerojatno na temelju stručnih analiza rada CKM-a i usluga koje pružaju Aluminiju zaključio kako je 6000 maraka malo za navedene usluge, pa je još odlučio kako Aluminij treba platiti PDV na taj iznos. U prvom ugovoru gigant nije snosio troškove poreza nego su oni bili u sklopu iznosa od 6000 maraka. Pandža je svojim menadžerskim sposobnostima procijenio kako Aluminij treba snositi i troškove PDV-a u ovoj poslovnoj suradnji i produžio je ugovor na još šest mjeseci, odnosno, od 1. lipnja 2018. do 31.12. 2018. godine. Aluminij je tada bio dužan “samo” 300 milijuna maraka. Je li CKM dobio ugovor i za ovu godinu nije nam poznato.

Ali je zato poznato kako je Aluminij završio i postavlja se pitanje što je iz navedenih stavki koje je CKM trebao obavljati zaista izvršeno. Ostaje nejasno zašto je CKM trebao pregovarati u ime Aluminija pri državnim institucijama? Ako će to raditi obitelj Šarić onda se postavlja pitanje što će raditi Uprava i Nadzorni odbor? S obzirom na to da je proizvodnja ugašena, očito kako nisu uradili ništa ili dovoljno po tome pitanju. Ironično zvuči stavka o tome kako je CKM trebao raditi na projektima obnovljive energije za Aluminij, a na kraju je tvornica ostala bez ikakve energije. Treba li dalje?

Ostaje još samo jedno pitanje. Koliko još ima ovakvih i sličnih ugovora u Aluminiju? I koje je koristi tvornica imala od njih? Odgovor na ovo pitanje bi trebali uskoro doznati.