Podijeli članak

Teško da će ikada zazvučati poput floskule ona rečenica kako je hercegovačko tlo natopljeno krvlju mučenika jer istina jednostavno ne može postati floskulom. Floskulom ili laži. Kroz čitavu povijest ovim su se krajevima, kao i drugima, izmjenjivali osvajači i vojske, hujali su ratovi i pustošile gladi. Međutim, ovdje su nekako te pošasti bolje prianjale uz kamenito tlo, oblikovale su svijet i svijest više nego igdje drugdje. Pečatirano je to grbavim i izbrazdanim rukama, kožom išibanom suncem i vjetrom, dušama koje su utkale svoju bol u svaki pedalj i rodile tako novom bolju sve do mučeništva. A mučeništvo rađa milošću. Svetošću.

Imamo tako duše koje Crkva nikada nije kanonizirala, a izuzev onog uskog kruga rodbine i poznanika nikome nisu poznate. Neke su pale u zaborav zajedno sa zadnjom dušom koja ih je poznavala, a o nekima se spomen još drži zahvaljujući usmenoj predaji i sjećanju.

Križni puti jedne žene

Baba Lucija Puljić, rođena Trojić u Hotnju kraj Neuma davne 1892.godine, majka je Makabejka. Rođena u siromaškoj obitelji poharanoj ratnim i ljudskim zvjerstvima, smiraju se ponadala udajom za Peru Puljića Gaštanovića u Gornji Brštanik. S Puljićem je dobila dijete, malog Boška, a muž joj umire kada je dječak imao tek godinu i pol. Nakon diobe s muževom rodbinom, babu Trojku zapada trošna kućica, komin ili dimara, u kojoj odgaja sina u materijalnom siromaštvu i duhovnoj punini.

S naletom Drugog svjetskog rata i mladi Boško, godišta 1924., biva mobiliziran. I baš kada je djelovalo kako život krajem rata napokon ulazi u kakvu-takvu bonacu, valovi boli Trojku opet zapljuskuju.

Kao sudionik Križnog puta, Boško je zarobljen u mostarsku Ćelovinu nakon čega mu je u Stocu zajedno s 11 kolega i suđeno. Zbog mladih godina dvanaestorica biva oslobođena, no ruka zla ih dočekuje na Poplati kod Stoca dok su odmarali uz murvu. Tamo ih je ozloglašena Savica Gordićuša, zajedno sa svojim bratom Pantom Gordićem i zločinačkom skupinom, zatukla kocima i bacila u jednu od pet jama na tom području. Stolačko je područje i okolni kraj inače poznat kao mali Bleiburg, veliko stratište na geografski malom području.

Nakon sinove tragične pogibije, Trojka ostaje sama, i okreće se vjeri. Tugu za sinom pretače u brojna putovanja i hodočašća diljem Hercegovine, Dalmacije i dalmatinskih otoka. Ne postoji svetkovina ili blagdan za koju baba Trojka nije znala i pohodila, kao niti znano i neznano stratište na kojemu se nije molila i zapalila svijeću. U par je navrata čak zbog toga imala problem i s tadašnjom milicijom.

Nikada nije imala ništa, živjela je dok je mogla u trošnoj kućici naslijeđenoj diobom, jela je što je imala i kad je imala, a život joj se sastojao od puta i molitve. Molila je dok je ležala, molila je dok je sjedila, molila je dok je brala drva i koračala. Iz njezinog su kraja ponikla mnoga svećenička zvanja, a vjeruje se da je mnoga baš njezina usrdnost izmolila.

Savici umoriteljici, iako ju je čitavog života viđala, nikada nije rekla ružnu riječ niti se pokušala osvetiti, dapače. Čak se pamti kako joj je Trojka u putu kada bi se srele znala reći –„Kako ti mome, tako Bog tvome.“

Savičin sin jedinac, Momčilo, umro je nakon dugotrajne borbe s karcinomom, prenosi se da je bio dobar čovjek koji se stidio majčinih nedjela.

Pred kraj života Savica Gordićuša tražila je oprost od babe Luce Trojke, a ova joj ga je kršćanski dala.

Skromna smrt i bogata vječnost

Već u poodmakloj dobi odnedavno pokojni don Slavko Maslać Trojku je s Brštanika doveo na Hotanj gdje je dočekala blaženu smrt. Zanimljivo, od bratića je pred kraj tražila da je ne zakopaju u Trojića grobnicu već u običnu zemlju pored, kako se netko od njezinih Puljića ne bi zabunio ako bi joj došao svijeću zapaliti.

U subotu je na Trojkinom uređenom grobu, apartmanu od mramora, kako reče umirovljeni biskup Ratko Perić, gorjelo na desetke crvenih plamenova, osvjetljavajući sliku njezinog radosnog a skromnog seoskog naličja.

U subotu, 24. listopada, taman negdje pred Dušni dan i Svi Svete, i mali se Hotanj prisjetio svoje nekanonizirane svetice. Posljednje ovozemaljsko počivalište, nekad u običnoj zemlji, sada već pod lijepim nadgrobnim spomenikom, blagoslovio je biskup u mirovini, msgr. Ratko Perić, zajedno s braćom svećenicima, don Ivicom Puljićem, don Milom Vidićem, don Antom Jukićem i don Nedjeljkom Krešićem, nakon čega je na platou ispred crkve Sv.Nikole služeno i sveto misno slavlje.

Zanimljivo je kako su i don Ivica Puljić i msgr.Ratko Perić osobno poznavali babu Trojku koja ih je molitvom pomagala i pratila, a don Mile Vidić čak je i u rodbinskom srodstvu s pokojnicom. Više je puta tijekom propovijedi naglašeno kako je ova velika žena izmolila u svojoj pokorničkoj i putničkoj molitvi tolika svećenička i redovnička zvanja, a na kraju svoje propovijedi umirovljeni biskup Ratko naglasio je kako Trojka i danas moli i hodočasti. Pa kako je nekoć hodala od jednog mjesta do drugog, od jednog čovjeka u potrebi do drugog, tako i danas hodočasti Nebom, od jednog sveca do drugog, od Gospe do Isusa. I moli za svakog posebno.

Na oltaru uz cvijeće u subotu je stajao i slasni rogač kojega bi baba Trojka donosila sa Šipana i Dubrovnika u tkanoj torbi do Brštanika i dijelila djeci. Jednako tako, i ove listopadske subote, rogač je podijeljen misarima.

Suhi rogač nalik je drvetu, tvrd za zagrist, ali kada uspijete, okusne pupoljke zadivi mediteranskom slatkoćom.

Eto, takav je bio i život babe Trojke. Krut, težak, opor, bolan. Ali njegova nutrina izlijevala je u duše sviju koji su je susretali i znali nebesku slast kakvu samo duše bliske Bogu mogu izliti.

Tijelo babe Trojke danas počiva u starom hotanjskom groblju, tamo uza zid. Na uzglavlju posljednjeg počivališta stoji „Hodočasnica i moliteljica“ – ono što je naposljetku čitavog života i bila. Živuće Evanđelje, živuća Riječ.

I kada vas nekad put nanese do Neuma ili Graca, produžite još samo malo do Hotnja i zapalite joj svijeću uz Očenaš i Zdravo Mariju. Baba će Trojka već u tom trenutku s torbom punom nebeskog rogača poletjeti Rajem i Majci Božjoj šapnuti molitvu. A ako se kojim slučajem Djevica i zapita hoće li Njen Sin uslišiti vapaje, Trojka će joj znati odgovoriti u ljubavi. Onako kako je znala reći i ovdje na zemlji.

„Gospe moja, kako ćemo? Gospe moja, lako ćemo!“


PIŠE: NIKOLINA LOVRIĆ / Dnevnik.ba