Podijeli članak

Mjesto prebivališta mu je Toskana u Italiji, gdje mu su mu supruga i djeca, a on je cijeli život s koferom u rukama, nikad se nije dogodilo da je petnaest dana spavao u istom krevetu. U starosti želi da ga odnesu na Kulinu, groblje s kojeg se, kako kaže, predivno vide Grude. On je Andrija Šimić, poduzetnik impresivne biografije, piše Večernji list.

Andrija, odakle početi? Možda najbolje s informacijom da ste u riječku gradsku luku doveli jahte čija je vrijednost posljednjih godina premašila milijardu eura, a, zahvaljujući vama, tu su i novi obrisi luke, rive... Zovu vas preporoditeljem Rijeke. Koji je vaš komentar na to?

Pa, ne bih se nazvao preporoditeljem Rijeke jer Rijeka nikada nije trebala preporod. Ja sam samo prepoznao i bio potpuno uvjeren da će mega yachting u Rijeci funkcionirati. Sve ostalo odradila je Lučka uprava i sami građani Rijeke, koji su najbolji domaćini na svijetu. Klijenti su nam prezadovoljni, imamo jahte od 100 metara koje su spremne putovati sve iz Monaka da bi ljeti bile u Rijeci kada im vlasnik nije na jahti. Klijenti se osjećaju kao kod kuće jer znaju da u nama imaju iskrene prijatelje koji će im pomoći u radu i riješiti sve njihove potencijalne probleme. Rijeka ima jedan poseban duh, svatko je dobrodošao ako se ponaša kulturno i svatko može naći neki svoj kutak sreće. Sve je blizu, planine ako želiš skijati, Trst, Venecija, Zagreb i Ljubljana ako želiš posjetiti velike gradove, a ako želiš glamur, tu je Opatija bajna.


Moramo odmah nakon prvog pitanja povući jednu paralelu, s obzirom na to da su vam roditelji iz Alagovca u općini Grude, a taj kraj poznat je po hercegovačkom Robinu Hoodu, hajduku Andrijici Šimiću. Vaši poznanici kažu da ste čovjek koji pokreće druge, stalno ima nove ideje, razvija ih i povlači mudre odluke. Tu ima sličnosti s Andrijom - Andrijicom?

Usporedbe s našim pretkom Andrijicom su suvišne. Štoviše, mislim da su i uvreda prema njemu. Andrijica je bio heroj jednog vremena, patnik, posljednji hrvatski hajduk i čovjek koji je bio inspiracija za dobivanje imena Nogometnog kluba Hajduk. On je i dandanas simbol borbe protiv nepravde u Hercegovini. A ja sam vam šaka jada, dobar sam samo u svom poslu i, osim toga, nemam apsolutno nikakvih odlika. Za razliku od Andrijice, ja sam imao jako puno sreće u životu da sam imao roditelje koji su me podržavali, da sam upoznao ljude kroz život koji su mi pomogli, a smatram da je i ovo što smo napravili u Rijeci bila posljedica sreće, tj. Božje pomoći, jer sam bio u pravo vrijeme na pravom mjestu. Čak je nekad i teško nositi njegovo ime jer ljudi očekuju nekog junaka i onda vide mene. (smijeh)


Vlasnik ste riječke pomorske agencije, koji pretvara Rijeku u nautički centar za megajahte. Bili ste kapetan na jahti jednog talijanskog milijardera. U Rijeku kod vas u goste dolazi direktor brodogradilišta Benetti, najvećeg brodogradilišta za jahte na svijetu, direktor Lusbena, jednog od najpoznatijih škverova na svijetu... Poznato je to da su ljudi koji imaju veze s Hercegovinom među najboljim domaćinima, međutim, vi ste uspjeli nemoguće. Kako to?

Ljudi mi vjeruju jer ih nikada nisam prevario, a to je u velikom biznisu najbitnije. Malo ljudi ne odoli zovu brzog bogatstva i, po meni, taj dio je najteži od svega. Teško je i gledati kako se ljudi brzo bogate pa se nekad i pitaš jesi li stvarno idiot. Istina je, imam prijatelje koji su najutjecajniji ljudi u svijetu mega yachtinga i bit će tako dok god ne posrnem i ne pogriješim, a molim Boga da se to nikada ne dogodi. Pokušavam u Hrvatskoj biti dobar domaćin, pokazati je svojim očima pa da je i moji gosti zavole. Zainteresiranost za ulaganja je veliko, ozračje je posebno dobro ove posljednje četiri godine. U nautici se puno stvari dobro posložilo.

Koliko je pandemija koronavirusa naštetila vašem poslu, ali i turizmu općenito? Neki kažu da ste ovo doba uspjeli iskoristiti da Rijeku pozicionirate ispred nekih od najpopularnijih europskih luka za megajahte.

Mi smo već u travnju imali intenzivne razgovore s ministarstvima mora i turizma i znali smo da će nautika funkcionirati, i tako je i bilo. Otvorili smo se u pravom trenutku i tek će budućnost pokazati koliko je ovo bio dobar potez. Mega yachting imao je pad od samo 20%, dok je super yachting (jahte iznad 60 m) imao i bolje rezultate nego prošle godine. Pokazalo se koliko je naša industrija jaka i brzo prilagodljiva novim pravilima. Elitni turizam nije bio jako oštećen jer su klijenti nalazili načine i resurse da prevladaju sve prepreke. Imam prijatelje koji imaju elitne vile, bile su pune ako ne računamo razdoblje kad smo bili zatvoreni. Čim smo se otvorili, sve je bilo puno. Patio je normalni turizam jer su i ti klijenti ostali najviše pogođeni pandemijom i tako će biti sigurno još dvije godine. Prolazit će samo ono najelitnije i najbolje, sve ostalo će stagnirati i propadati. U Rijeci se ljetni tranzit ove godine povećao za 250 posto, bilo je razdoblja kada nije bilo mjesta u luci usred ljeta, a to nam se nikada prije nije događalo jer Rijeka je bila isključivo zimska destinacija, a ne ljetna. Puno se klijenata premjestilo na sjever jer im je bilo bliže i lakše doći s obiteljima, posebno Talijanima, Nijemcima, Austrijancima i Mađarima.

Impresivno! U početku smo naveli vaše zasluge za takve rezultate Rijeke pa smo u pripremi intervjua pronašli naslove o vama. Uz spomenuto “preporoditelj Rijeke”, tu su još “čovjek preokreta”, “pomorski revolucionar”, “nautički vizionar”... Kako biste vi sebe opisali?

Ništa od gore navedenog. Možda bi najbolji opis bio onaj hercegovački izraz - ja sam isprdak (smijeh). Odrastao sam uz velike ljude u obitelji. Did Andrija i baba Matija imali su petnaestoro djece, moj otac i stričevi su izuzetni ljudi, teško je ići njihovim koracima. Isto je i s mamine strane, i ona je iz Gruda. Did Mate i baba Darinka bili su nešto posebno, neopisivo, ljubav čista. Ja se trudim, ali daleko sam od tih čvrstih Hercegovaca.

Živite na relaciji Hrvatska - Italija. Supruga i djeca već su otišli na Čizmu jer je počela nastava, vi uskoro također idete. Kakva je sada situacija u Italiji?

Ta naša situacija s Italijom je slatko-gorka. Slatko je da živimo u Toskani, jednom od najljepših mjesta na svijetu. Djeca već idu u školu u Viareggio, učiteljice lome jezik na prezimenu Šimić, a djeca ih uče kako se izgovara. Naša loza je jaka, nadam se da će i u Toskani roditi dobrim rodom, ima nas svugdje po svijetu, pa je valjda Bog htio da nas bude i tamo. Ima dijelova koji su jako slični Hercegovini, posebnu sličnost vidim u načinu kuhanja i u crnom vinu. Vino im je jako i opojno, kao i naše. Treba paziti jer će te dvije čaše prevariti. A sada onaj gorki dio, Italija je bila loše i prije COVID-19, a imam osjećaj da bi je ova kriza mogla dodatno uništiti. Populizam jača iz dana u dan i svatko nešto lažno obećava. Ima jako puno izbjeglica iz Afrike i jako mi ih je žao. Puno ih ima, a posla je sve manje i manje pa teško preživljavaju. Teško mi je to gledati jer se nisam naviknuo. U Hrvatskoj, a ni u Hercegovini, toga nema. Narod s kojim razgovaram htio bi van iz Europske unije jer se sjećaju boljih vremena. Ja se nadam da se to neće dogoditi jer počnemo li izlaziti iz EU-a, ode sve kvragu. Moramo se držati zajedno.

 Negdje smo pročitali da postoje dva mjesta za koja ste emotivno vezani. Jedno je Rijeka, a drugo su Grude. Što vas posebno privlači u rodnoj grudi svojih predaka, u Grudama, i u toj škrtoj, kamenitoj, a opet ponosnoj Hercegovini?

Uh, odgovor na ovo pitanje. Moram malo zastati. (tišina i razmišljanje) Puno toga pada na pamet. Puno je predivnih osjećaja i većina njih, kao i kod svakog čovjeka, vezana je za djetinjstvo. Prvi osjećaj je ljubav i osjećaj potpune sigurnosti. Tata i stričevi, bukara i miris crnog vina. Miris smilja. Branje duhana i kasnije patkanje u didovoj izbi. Kruh ispod sača. Baba Darinka. Što sam stariji, sve više mislim o Hercegovini i pokušavam vratiti te osjećaje, u “potrazi za izgubljenim vremenom”. Imam osjećaj da je prije svijet bio puno ljepši, iako nismo ništa imali.

Ni u Grude ni bilo gdje drugdje u Hercegovini ne možemo dovesti jahte, međutim, potencijala ima. Nedavno je turistički poduzetnik iz RH Nedjeljko Pinezić ovaj dio Hercegovine nazvao “mala Švicarska”, a da bi opravdala taj naziv, svoje prednosti mora iskoristiti. Što vi kažete na to?

Potpuno se slažem s izjavom gospodina Pinezića. Posljednjih godina tendencija turizma je emotivni turizam. Budući da dobrih emocija općenito nedostaje u svijetu, turizam se koncentrirao da, uz luksuz, ljudima pruži i doživljaj, emociju. Postoji li bolje mjesto od Hercegovine? Tolika raznolikost rijetko se viđa, hrana još uvijek nije pogođena GMO-om, a i ljudi se sjećaju kako je bilo prije, što se radilo, kako se hrana pripremala. To može biti budućnost Hercegovine jer, iako je more jako važno, ljudima je sve više stalo do mira i mirnog okružja, to su novi trendovi.

Riječani vas vole, a kako su dogodine lokalni izbori, netko je ostavio komentar da bi Šimić trebao naslijediti Obersnela. Kako gledate na tu mogućnost?

Nikako ne gledam, ne volim politiku niti se imam namjeru njome baviti.

Za kraj, kada vas možemo očekivati opet u Hercegovini? Tek su vam 44 godine i istina je da ste rođeni u Rijeci. Međutim, imamo sve više sugovornika koji obnavljaju kuće na grudi svojih roditelja i dolaze ovdje živjeti. Neki žive na dvjema relacijama, a neki ostaju trajno. Pa postoji li neki plan i oko toga?

Dok je baba Darinka bila živa, znao sam doći u Grude i do deset puta na godinu, uvijek u prolazu. Samo da je vidim. Od 2013. naovamo dođem dva puta, u proljeće i ranu jesen, kad je i Hercegovina najljepša. Obitelj ima kuću koja nije stara i ima sav komfor, stoga nema potrebe za obnavljanjem. Cijeli sam život s koferom u rukama, nikada se nije dogodilo da sam petnaest dana spavao u istom krevetu, tako da ne znam kamo će me putovi voditi.

Jedino što znam jest da, kada me tijelo napusti, nadam se što kasnije, želim da me odnesu na Kulinu, to je groblje iznad Šimića briga. Ljudi koji znaju gdje je, znaju da se otamo pruža predivan pogled na Grude. Tamo bih htio da mi djeca i unuci posjećuju grob. Nikad se ne zna, možda se nekom toliko svidi pa odluči ostati živjeti...