Podijeli članak

Slučaj Kreše Ćorića, hrvatskog branitelja i pripadnika HVO-a koji je 1995. godine stradao u Šipovu, tijekom velike združene operacije Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i Armije BiH bit će ključan za mnoge pripadnike HVO-a u ostvarivanju mirovine u Republici Hrvatskoj, a sukladno Ugovoru između RH i BiH o suradnji na području prava stradalnika rata u BiH koji su bili pripadnici HVO i članova njihovih obitelji. A sve zbog bizarnog tumačenja dvije riječi: “ranjen” i “ozlijeđen”,piše dnevni list

Pravo imaju ranjeni i zatočeni – ozlijeđeni ne

Naime, o ovom slučaju, odnosno sudskom postupku, prošli tjedan pisao je Jutarnji list, a sama tema nije previše našla odjeka u BiH. Međutim, to će zasigurno biti olakotna okolnost za tisuće branitelja, bivših pripadnika HVO-a kojima u opisu stradavanja stoji da su “ozlijeđeni”, dok se u navedenom međudržavnom Ugovoru RH i BiH podrazumijeva da pravo na vojnu invalidsku mirovinu mogu steći samo oni pripadnici HVO-a i hrvatski državljani koji su “ranjeni” i zatočeni.

Logično pitanje bilo bi: koja je razlika između “ranjavanja” i “ozljeđivanja” na bojišnici. Tim pitanjem, skoro 13 godina bave se sudovi u susjednoj Hrvatskoj u procesima koje je Ćorić, kojem je priznat status ratnog vojnog invalida “zbog stradavanja pri obavljanju vojnih dužnosti na prvoj crti obrane”, a nadležna tijela su mu utvrdila i stopostotnu invalidnost i profesionalnu nesposobnost za rad. Međutim, i Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO) kao i Upravni i Visoki upravni sud u više navrata zaključili su da Ćorić uopće nije “ranjen”, a ranjavanje je osnovni preduvjet za dobivanje mirovine, jer ga nije “ranila” granata, nego je udario u kamenu podlogu i zadobio “ozljede”.

Tako on, prema njihovom zaključku, nije mogao ostvariti mirovinu sukladnu međudržavnom ugovoru.

13 godina pravne borbe protiv bizarnosti

Iako su, prema izjavi koju je za Jutarnji list dala odvjetnica Ljerka Šeparović koja zastupa Ćorića, sve činjenice vezane uz njegovo stradavanje neosporne, jedino je sporno tumačenje pojma “ranjavanje” iz Ugovora RH i BiH.

“Oni slijepo smatraju da je ranjen samo onaj koji je pogođen granatom, njima treba šrapnel, krv… Ja to ne razumijem. To je bizaran slučaj”, komentirala je odvjetnica Šeparović.

Da nije skandalozno, ovakva administrativna konstatacija bila bi ravna komedijaštvu.

Međutim, a što je i najvažnije, ovaj hrvatski branitelj obratio se Ustavnom sudu RH koji je koji je odlukom od 11. travnja 2013. stao na njegovu stranu, ukinuo je presudu Visokog upravnog suda i predmet vratio na ponovni postupak da bi Upravni sud i HZMO donijeli isti ili sličan zaključak. No, priča se ponavlja – Ćorić ponovno, drugi put, ide na Ustavni sud RH koji je jednoglasnom odlukom 11. rujna ove godine donio odluku o ukidanju presude upravnih sudova i rješenja HZMO-a.

U prvoj odluci Ustavnog suda RH navodi se da je Ćoriću povrijeđeno pravo na pravično suđenje jer ni HZMO ni upravni sudovi nisu naveli razloge zašto Ćorićevo stradavanje na prvoj crti bojišnice ne smatraju “ranjavanjem” u smislu odredbi Ugovora RH i BiH, nego samo običnom “povredom”, te da su upravni sudovi prosuđivali formalistički – “bez uzimanja u obzir pravog smisla i svrhe tog članka i cijelog Ugovora”.

I u drugoj odluci Ustavnog suda, između ostalog, stoji: “Ustavnom sudu ne preostaje drugo nego zaključiti da su osporene presude, a posljedično i upravna rješenja, zbog potpuno iskrivljenog tumačenja odluke Ustavnog suda arbitrarne te da kao takve ne zadovoljavaju opće zahtjeve koji proizlaze iz Ustavom zajamčenog prava na pošteno suđenje”. Ustavni sud je, također, naložio HZMO-u da u roku od tri mjeseca donese odluku u slučaju Ćorić u skladu sa stajalištima izrečenima u njihovoj odluci. Sada se čeka odluka HZMO-a i njihovo postupanje po odluci Ustavnog suda.

“Ozlijeđeni” su krivi jer nisu “ranjeni”?!

Zasigurno da ovaj kaos u tumačenju dva vrlo slična termina nije slučajno izazvan – najvjerojatnije zbog opravdane mogućnosti da bi broj pripadnika HVO-a koji bi imao pravo zatražiti bojnu mirovinu od Republike Hrvatske bio daleko veći. S druge strane, tko može i ima pravo ocijeniti da branitelj “ranjavanjem” od krhotina granate ili metka ima pravo na vojnu mirovinu, dok branitelj koji je teško “ozlijeđen”, primjerice, krhotinom kamena, drveta ili sl. nakon eksplozije – to pravo nema?

Nakon ovako postavljenih uvjeta, ukoliko bi išli u (opravdanu) krajnost, mogli bi kazati da su “ozlijeđeni” branitelji sami krivi jer ih granata ili njene krhotine nisu izravno pogodile (!), ali i opravdano posumnjali da oni, koji su ove termine na ovakav način uveli u međudržavni Ugovor RH i BiH, nikada nisu imali iskustvo i pakao bojišnice.

No, ovaj slučaj mogla bi biti i nada za nekoliko tisuća branitelja kojima je samo jedna riječ, “ozlijeđen”, zapreka pri ostvarivanju braniteljskih prva.

Podsjetimo da Republika Hrvatska isplaćuje mirovine za 6.755 pripadnika HVO-a ili obitelji poginulog pripadnika HVO-a, što je godišnje ukupno više od 251 milijun kuna.